Županija Dubrovnik

MAJA NODARI, POVJESNIČARKA UMJETNOSTI I KONZERVATORICA

Gledamo protuprirodni blud: Grad mora privremeno zaustaviti svaku gradnju

MAJA NODARI, POVJESNIČARKA UMJETNOSTI I KONZERVATORICA
Maja Nodari, povjesničarka umjetnosti, konzervatorica i članica DPDS-a, kolegica novinarka čija nas radijska emisija s toplinom podsjeća zašto trebamo biti pažljivi i ponosni baštinici svega dubrovačkog nije od onih koji šute kad je posrijedi ugroza te baštine. Kao građanka kaže kako je ogorčena i žalosna zbog svega što se događa u dubrovačkom prostoru, nekad primjeru sklada. Pitamo je' puca li boca od litre u koju se guraju dvije litre vode'?

Prevršila se svaka mjera - tako ste nedavno komentirali aktualne gradnje u Dubrovniku. Kod kopanja brda ispod Ulice bana Jelačića to više nije pitanje sklada nego sigurnosti?

Već godinama promatram prostor svoga zavičaja, svjedočim kako ga sve brže i brže uništavaju i „odgrizaju“, grde do neprepoznatljivosti, mijenjaju karakter i specifičnost dubrovačog kulturnog krajolika, ukidajući mu gotovo sve atribute. O tome govorim i pišem, ne šutim, jer za taj prostor osjećam odgovornost. Pitam se dokle može ići toliko nepoštovanje prostora koji smo naslijedili? I nije točno da se „cmizdri“ post festum, struka upozorava na vrijeme, ali struku nitko ne poštuje, ona je zgažena u naletu podivljalog kapitala koji razara jače od bilo kakve ideologije. Pa nam tako investitori kroje prostorne planove, gazduju našim prirodnim i kulturnim vrijednostima, uništavaju i krče zelenilo, ranjavaju i prokopavaju brda i brežuljke, našu baštinu tretitaju kao golu sirovinu, uništavaju ambijente, ne poštuju grad. Gubitak osjećaja i svijesti za naslijeđeno, pad svakovrsnih kriterija, posebno moralnih i duhovnih, u tijesnom je doticaju s devastacijom prostora.
Zbivanja na rubu Gruškoga polja, iskop brda iznad secesijske kuće Sandri na izdisaju, podno Ulice bana Jelačića, nije samo bezočna i protuprirodna rabota s dozvolom i pečatom Republike Hrvatske, već snažno upozorenje da se mjera prevršila.
A što se boce od litre tiče, raspukla se i prelila po gradskome prostoru: od Glavice na Gimanu, Gruške marine, uzvisina Montovjerne, Lapadskih dvora i Uvale, Lapad beacha, Vlahove Gorice, depandanse „Libertasa“ i još tolikih nekada lijepih gradskih prostora, s kojih je „pomela“ negda gradotvorno zelenilo, kutke mira, hlada i zdravlja. Ako se tako nastavi, brutalno i najjednostavnije rečeno, neće se više imati što „prodavati“ turistima. Čak i ako vole i poštuju ljepotu, mjeru i sklad, većina ipak bira zaradu. Došlo je vrijeme da građani Dubrovnika odluče što od grada hoće i u kakvom gradu žele živjeti.


Gradska uprava upravo najavljuje izmjene GUP-a kojom će smanjivati katnost i ograničiti izgrađenost parcele. Čini se da su se kao po komandi uključili svi bageri i pikameri u cijelom gradu. Je li samo GUP 'kriv' za potpuno negiranje krajobraza i kulturnoga krajolika koji čine Dubrovnik? GUP donose ljudi iz Grada, a izgleda ne vide kako je usred Lapada izgrađen hotel bez građevinske dozvole i kako se briše krajobraz svetoga Jakova samo temeljem lijepih idejnih skica?


Dobro je, pozitivno, pohvalno i krajnje nužno što gradska uprava najavljuje korake za zaustavljanje destrukcija u gradskom prostoru, jer su „ investicije“ i teška mehanizacija toliko uzurpirale gradske prostore da zvoni na uzbunu, da je vrijeme za korjenite promjene, te da niži koeficijenti iskoristivosti prostora neće biti dovoljni. Želim vjerovati da je gradska vlast svjesna stanja, te da će imati snage zaustaviti narušavanje slike Grada i reći: Dosta je, ružno je, neprimjereno i nakaradno! Oni koji budu izglasavali nove prostorne planove morat će imati na umu da je krajobraz također baština, da je sveukupna baština pokretač razvoja svakoga zdravoga društva, te da je baština sveukupnost našega povijesnog nasljeđa, koja nas prati kroz život i velikim nas dijelom oblikuje. I da smo je samo naslijedili kako bismo je čuvali i oplemenjavali. Vlast koja tako razmišlja u građanstvu će, držim, imati podršku.

Kažete da na sve planove treba staviti moratorij, da se spasi što se još može i načini analiza. Što bi ona pokazala? Teško je i pobrojati gdje su sve sasvim legalno zadnjih godina i mjeseci niknule višekatnice od malih đardina do nekad zelenih glavica brda, uništena zelenila i betonizirano javno dobro?


Da, nužno bi to bilo, zaustaviti na određeno vrijeme bilo kakvu provedbu postupaka po već izdanim rješenjima, odnosno odgoditi i ne nastavljati dalje s lošim rješenjima za prostor. U pravnome poretku države moratorij se određuje pojedinačnim aktom organa koji je donio propis čija se provedba stavlja u stanje mirovanja. U širem smislu, znači odustanak od provedbe neke odluke. Dubrovnik ne bi bio prvi i jedini grad u Hrvatskoj u kojem bi se to dogodilo. Činjenica je da Dubrovnik hitno treba novi GUP.
Analiza prostora pokazala bi kakvi su i koliki stvarni potencijali prostora, što on uopće još može podnijeti ? Dubrovnik bi morao posegnuti za rehabilitacijom svog područja i to na razne načine. Ne zaboravimo da je prostorno planiranje ozakonjeni način ponašanja u prostoru, a dubrovački su se prostorni planovi silnim izmjenama i dopunama toliko unakazili pogodujući raznoraznim interesnim skupinama, da se gradsko tkivo posve izobličilo. Stoga postojeći važeći prostorni planovi ne mogu služti kao sredstvo usuglašavanja konfliktnih interesa već izgrađenog okoliša. Oni samo gomilaju probleme i ružna zagušenja prostora, stvarajući sukobe i u prostoru i među ljudima. Pojačavajući apetite investitora. Dobar prostorni i razvojni plan trebao bi osigurati ravnotežu između potrebe za investicijama s jedne strane, te razvoja urbane kulture, posebno zaštite javnog interesa, očuvanja prirodne i graditeljske baštine s druge. Podsjećam da je davne 1969. godine Urbanistički Plan Južnog Jadrana, gdje se dubrovački krajobraz tretira kao „ prekrasni i dramatični pejzaž“ upozorio kako je“sadašnje uže gradsko područje skoro u potpunosti iskorišteno u svom kapacitetu“! A što imamo danas? Izgubljenu mjeru i dostojanstvo Grada, bezočno negiranje krajobraza. Protuprirodni blud.


Upravo slavimo 10. godina uvršetnja Feste sv. Vlaha na popis nematerijalne baštine svijeta. Dio te baštine je i hodočašće na Goricu sv. Vlaha koju je upravo Grad Dubrovnik trajno uništio izdajući dozvole za gradnju? Slavimo i 40. obljetnicu uvršetnja povijesne jezgre na UNESCO-vu listu, a upravo gradsko društvo betonira Posat?


Na desetljeće upisa Feste sv. Vlaha u Dubrovniku na UNESCO-vu Reprezentativnu nematerijalnu kulturnu baštinu čovječanstva, jer sam i sama sudjelovala u proceduri te zaštite i registracije, neizmjerno sam ponosna, ali i vrlo osjetljiva. Licemjerno je slatkorječivo zboriti o Parcu, a u isto vrijeme ne poštovati njegovu svetost i značaj za Dubrovnik i svekoliki njegov prostor. Završnica Vlasića, Gorica sv. Vlaha sastavni je dio Feste i hodočasnički topos. Mala, bijela crkvica na Vlahovoj Gorici, najstarija izvan Grada donedavno je bila znak i mjera svetoga i skladnoga u prostoru, a to više nije. Stambena izgradnja u podnožju brijega “nelojalno” se volumenima nametnula prostoru, desakralizirajući ga, oduzevši mu mjeru i uravnteženost, uništivši asocijativnu i stvarnu sliku ne samo toga predjela, već i grada. Dičimo se dvostrukom UNESCO-vom zaštitom, a često se zaboravi da smo preuzeli i neke obaveze koje treba poštovati. No, ako sami bez strategije razvoja i bez vizije djelujemo, sve je uzalud!

Marina uz Lapadsku obalu pravi je primjer izostanka svakoga sklada i mjere. Mislite li da bi se tu obzirom na neusklađenu dokumentaciju još mogle napraviti preinake, smanjiti obuhvat i vratiti što se može?

Marina je doista bolno mjesto trajnog uništenja naslijeđenih vrijednosti. Citirat ću velikog znalca i plemenitog čovjeka dr. Bruna Šišića: Izgradnja pontonskog tipa marine protezanjem poduprtih gatova preko akvatorija Gruškoga zaljeva, a posebno preko donjeg dijela, nanijet će nemjerljivu štetu još preostalim vrijednostima prirodnoga i povijesnoga identiteta gradskoga prostora današnjeg Dubrovnika. (...) ovdje se radi o dalekosežnom potiranju karaktera zaljeva u naslijeđenim prostornim odnosima urbanoga krajobraza Dubrovnika. Znadu li građani Dubrovnika što time gubimo?
Jako je teško popraviti uništeno, jer su loša rješenja nepovratna! Ne zaboravimo, ono što smo danas gradili već pripada budućim generacijama, a one će zasigurno imati mnogo muke da isprave dio fatalnih grešaka, urbocidnih i arhocidnih zahvata počinjenih ovdje, u Dubrovniku.


Još je neizgrađen prostor Radeljevića i bivše remize čija je nekad zaštićena zgrada nestala u samo jednom vikend rušenju? Aktualni plan tamo također predviđa najvišu gradnju. Kakvu bi mjeru tamo trebalo poštivati?

Dubrovniku je mjeseca svibnja 2017. godine oduzeto još jedno njegovo „opće mjesto“ Srušena je zgrada Remize u Gružu, dom i zgrada staroga žutoga tramvaja. Koliko se sjećam, osim zadržavanja secesijske zgrade Električnog tramvaja i Remize, na tom je predjelu bila planirana glavna gradska tržnica. Pametni i kreativni bi znali što bi s takvim nasljeđem. Eto, Vijeće Europe 2015. godinu proglasilo je bilo godinom Europske industrijske i tehničke baštine, po Europi i svijetu ima sjajnih primjera njenog korištenja i revitalizacije, a u Dubrovniku se ruši secesijska Remiza! Mnogi bi, kad bi je imali, za takvom baštinom itekako posegnuli. Što je samo dokaz da velike kulture žive od divljenja, a male od omalovažavanja! Znate, svaki je grad odraz društva, pa stanje u prostoru govori o temeljnim vrijednostima toga društva. Rekonstrukcije i transformacije su sastavni dio razvoja grada, no u tom se procesu razotkriva i sustav vrijednosti, te se postavlja pitanje tko i kako upravlja urbanim razvojem Dubrovnika.

 

Naslovnica Dubrovnik

Najčitanije

Najnovije

U novom broju donosimo!

U novom broju donosimo!
1. PITALI SMO HOĆE LI DRŽAVA 1. TRAVNJA ZAUSTAVITI EXCELSINU ŽIČARU PREMA SRĐU 2. ZANIMALO NAS JE JE LI SA DVA ...
U novom broju donosimo!