dubrovacki.hr

Već dvanaest ljeta nisam osjetio toplinu i čari engleskog ljeta, toliko je već vremena prošlo. Otkad sam ''digao sidro'' i preselio se u Dubrovnik, nisam nijednom, sve dosada, bio u posjetu svojoj rodnoj grudi tijekom ljetnih mjeseci. Normalno je da tijekom Božića uvijek idem doma jer se tada okupi cijela obitelj za nadolazeće dane božićnog slavlja i veselja. No, topliji mjeseci u godini obično su rezervirani za moju obitelj i prijatelje koji tada mene posjećuju u Dubrovniku i ne mogu ih osuđivati zbog toga

Dubrovnik vrlo brzo postaje pravim okupljalištem zvijezda. Ovih posljednjih nekoliko godina  Stradun ponekad izgleda poput modne piste ili crvenog tapita postavljenog upravo za te iste zvijezde uoči svečanosti dodjele Oskara. Mogu se vidjeti zvijezde s velikog ekrana, svjetski poznati pjevači i pjevačice, princeze, holivudske zvijezde te ruski milijarderi kako šeću ulicama Grada. Kao da se po tim krugovima slavnih pročulo da je Dubrovnik mjesto koje je sad ''in'', koje treba posjetiti

Nikad nisam bio veliki obožavatelj sunca. Bolje rečeno, volim sunce koliko i vampiri češnjak. Po tome mi onda dolazak u Dubrovnik i nije baš bila najbolja ideja. U Engleskoj sam bio sretan s kišom, maglom i stalno oblačnim nebom. Gušiti se na...

Jeste li vi osoba kojoj je čaša uvijek napola puna ili napola prazna? Ja sam oduvijek bio vječiti optimist. Kadgod bi me netko upitao: ''Što misliš, kakva će nam biti budućnost?'', moj bi odgovor u devet od deset slučajeva bio pozitivan. Ali prošli tjedan rezultirao je osjećajem jada i tuge, zaista mi je bio loš tjedan. Iako biste u ovo doba godine očekivali bolje raspoloženje budući da je sunce konačno zasjalo, turisti dolaze, ljeto kuca na vrata. No, svaki sastanak, svaki slučajni susret, svaka situacija i svaki razgovor krenuo mi je u pogrešnom smjeru, punom tmine, poput tamne boje banane ostavljene predugo na suncu

Neki dan pročitao sam članak koji me prestravio. To nije bilo nešto što već nisam znao, ali kad sam vidio ''crno na bijelo'', bio sam šokiran. Stara povijesna gradska jezgra tijekom stoljeća promijenila je svoju funkciju; od središta upravnih i svih ostalih glavnih životnih aktivnosti poprimila je današnji oblik turističkog izvora prihoda. Nije to bilo ni baš tako davno kad je grad bio centar života Dubrovnika. Sve što je bilo od ikakve važnosti, događalo se u gradu, osjećalo se da grad živi. Što se dogodilo? Jednostavan odgovor je – nedostatak ljudi

Davne 1961. u nekim američkim novinama objavljen je članak pod naslovom ''Hoće li život biti vrijedan življenja 2000. godine?''. To su bila razmišljanja o budućnosti i o tome kakav će život biti za tridesetak godina. Čitajući danas taj članak, on više nalikuje nekoj smiješnoj pričici nego bilo čemu drugom. Između ostalog, u članku se navodi i sljedeće. ''Imat ćemo globalnu TV, natkrivene bazene, TV telefone, a svako kućanstvo imat će čak i računalo''. Ma zamislite, kućno računalo!

Ako ostavite muškarce same s daljinskim, siguran sam da će većina naše populacije gledati iste ili barem slične tv-programe. Jedan pisac je napisao: ''U današnje vrijeme gledanje TV-a najčešće je sinonim za borbu, nasilje i grube riječi – i sve to samo zbog daljinskog upravljača''

Veći dio Europe u zastoju je zahvaljujući vulkanu čije se ime ne može ni izgovoriti, a koji je nebo prekrio slojem pepela i učinio ga neprohodnim za zrakoplove. Ironija je u tome što je taj oblak prašine toliko gust da može omesti i srušiti...

Kad razmišljam o svemu onome što sam ostavio u Engleskoj i što mi sada nedostaje, osim  prijatelja i obitelji, stvar koja se nalazi gotovo pri vrhu te ljestvice definitivno je nogomet. Ne radi se baš o samoj nogometnoj utakmici kao takvoj, nego o cijelom iskustvu vezanom uz nju. Dan kad se održavala utakmica, kad je moj klub igrao kod kuće, bio je sveti dan. Nekoliko puta sam pokušao 'obnoviti' to iskustvo ovdje u Dubrovniku, ali stadion u Lapadu ili u onaj Gospinom polju jednostavno mi ne pružaju isti osjećaj kao stadioni Anfield, Old Trafford ili Stamford Bridge. A možda je jednostavno problem u meni.