'Kad bi mi firma bila u kolapsu, uzeo bih najsposobnijeg menadžera i platio ga koliko traži da mi riješi sve dubioze zbog kojih ne poslujem dobro' - rekao je jedan uspješni poduzetnik. To ne drži vodu u državnim poduzećima jer većina u kojima sjede preplaćeni direktori posluje s gubitkom uz državne subvencije. Direktor Croatia airlinesa s plaćom od četrdeset tisuća kuna posluje s gubitkom, uz subvencije, no ne smanjuje dubioze i troškove. Svi koji smo prisiljeni koristiti njihove usluge prošli smo sve oblike ugnjetavanja te naše jedine zrakoplovne kompanije - od uobičajenog kašnjenja, do slijetanja u Puli, Zadru, Splitu, da bismo se konačno dočepali Dubrovnika. Posljednja radost koju su mi priuštili let je do Londona gdje je zrakoplov u polijetanju kasnio četrdeset minuta, potom kružio nad Londonom pola ure jer je izgubio red za slijetanje, uz dodatne troškove, što ih ne uzbuđuje i redovno se ponavlja. Država plaća. Koliko takva opuštenost košta, znamo po enormnim gubicima. Kako i ne bi kad ih država izdašno dotira kao što izdašno plaća 'sposobnog' direktora, kojem će sad samo kozmetički skresati plaću.

Priča s Hrvatskim željeznicama, koje su također subvencionirane, puni naslovnice jer su ovaj put malo pretjerali pa se nije uspjelo zataškati. Tko nadzire sve te 'stručne ' direktore i njihove uprave?  Nadzorni odbori u kojima sjede stranački zaslužnici koji od kvalifikacija za taj posao imaju samo – vozni red, red letenja, službene ručke i odmore na jahtama uz druge pogodnosti? Hoće li Vlada imati snage raščistiti taj veliki nered, ukinuti subvencije gubitašima i potjerati nesposobne direktore? Po tom ćemo znati radi li se doista o ozbiljnom rebalansu. Treba smanjiti plaće u državnoj upravi, ali ključno pitanje nije smanjenje plaća, nego smanjenje broja zaposlenih, a to je ono što se godinama obećava, no potom opet zapošljavaju nove i nove 'neophodne'. U svim europskim zemljama zaposlenici državne i lokalne uprave imaju samo prosječne plaće, ali zbog sigurnosti posla, neradnih vikenda i urednog korištenja godišnjeg i slobodnih dana, dovoljno je onih koji žele taj posao. Nema tu mudrosti.  

Našu gradsku vladu čeka veliki rebalans. I rezanje. Nema im druge. Jedan ambiciozni mladi ministar, kad je sjeo u ministarstvo, pozivao je sve zaposlenike na razgovor pitajući koji točno posao obavljaju. Gotovo šezdeset posto zaposlenika nije znalo objasniti kakav posao radi. Para mi se da je svih tih šezdeset posto bilo višak. Možda bi ta metoda pomogla i u Gradu. Nešto slično je tražio i Andro. Ali pismeno. Je li uspio shvatiti što svi gradski zaposlenici rade? Gospar Pavlović kaže da bi rezanje plaća za deset posto bila krajnja mjera koja bi mjesečno uštedjela 'samo' 250.000 kuna. Na godišnjoj razini 3 milijuna kuna. Zato treba skinuti dvadeset posto, što je godišnje šest milijuna kuna, ali i smanjiti broj zaposlenih za barem pedeset, što će uštedjeti sljedećih 7,5 milijuna godišnje, a ostat će preko sto i pedeset ljudi. Bjelovar s istim brojem stanovnika ima samo pedeset zaposlenih. Što se parkinga tiče, naš je Haus na Šaljinoj presici shvatio da će građani za sto i dvadeset kuna mjesečno moći parkirati u drugoj i trećoj zoni. Ali neće, nego samo u trećoj. Pravilo dobrog komuniciranja s javnošću glasi - ako ne znaš jasno i precizno objasniti ono zbog čega si novinare i pozvao – napiši. Podijeli novinarima, a onda pričaj, pa kako su te shvatili, shvatili. Ili je naš Haus čuo ono što smo svi željeli čuti. Ali nismo. Pritom, priča o naplati parkiranja na mjestima gdje nije označeno parkirališno mjesto, nebulozna je. Zar oni koji trebaju poštivati zakone ove države javno podržavaju nezakonitost? Dečki dragi, konsolidirajte se i ne lupetajte. Imali smo toga preko glave.

 Nemojte se tako čuditi ministru Bajsu koji je umjetnu oplodnju obavio dok još nije oženio sadašnju suprugu, da bi zatim uredno digao ruku protiv umjetne oplodnje nevjenčanim parovima. Nije to nemoralno nego posve opravdano. Zato jer on nije ni shvatio da je bio na umjetnoj oplodnji. Mislio je da je to što su mu doktori napravili prirodno. Da se to tako radi. Eto vas.