ENGLEZ U DUBROVNIKU

Naslov: 

Podnaslov: Jedni ga nazivaju najnižim oblikom komedije, a drugi ga pozdravljaju kao genijalan način da nekome pokažete ''gdje mu/joj je mjesto''. Voljeli ga ili mrzili, sarkazam je oblik komedije koji je prisutan među nama još od biblijskih vremena. Na mnogo načina, čini okosnicu engleskog humora i osim brojnih humorističnih serija, predstava i filmova koje u sebi sadržavaju dozu sarkazma, sarkazam ''ulice'' puno je smješniji i zajedljiviji.

PRESTANI TRESTI!

Riječ ''sarkazam'' dolazi iz starogrčkog jezika i doslovno prevedena znači ''rastrgati tijelo'' što vrlo opisno rezimira sam pojam. Brza dosjetka i brzina uma je ono što sarkazam čini teškim protivnikom i vjerojatno je to jedan od glavnih razloga zašto ga preziru ljudi koji malo ''sporije'' reagiraju. Ali ako ste voljni krenuti malo dalje od svakodnevnog sarkazma prema nečemu malo većem i boljem, vidjet ćete da je to prava umjetnost i to s plemenitom tradicijom. Ali dosta je teorije, najbolji način pokazivanja ljepote sarkazma je kroz razne primjere. Prvi koji mi ''pada'' na pamet je dok sam živio u Londonu, u vrijeme dok je IRA bombama prijetila gradu. Londonska ''podzemna'' bila je u najvećoj pripravnosti posebno kad se radilo o sumnjivim paketima, a policija bi zaplijenila bilo kakvu ostavljenu prtljagu. Tako sam se jednom vozio podzemnom do stanice Victoria u kojoj je bio i zaštitar koji je primijetio nekakvu torbu oko koje nije bilo nikoga. S oprezom se približio torbi, a ljudi su se polako povukli prema natrag i na ''sigurnoj'' udaljenosti stajali oko njega. Službenik je polagano podigao torbu, prislonio je na uho vjerojatno kako bi provjerio čuje li se otkucavanje, a onda ju je na sveopće iznenađenje i užas okupljenih počeo divlje tresti. Tada je jedan od promatrača povikao: ''Da, da, tresi je, ako ne eksplodira, onda znači da nije bomba!''. Jedina eksplozija koja se tada dogodila je ona među putnicima koji su prasnuli u smijeh. Savršeni sarkazam.

PRESTANI PLJESKATI!

Neki dan sam čuo još jednu dobru priču. Naime, U2 je održavao koncert u Škotskoj i nakon nekoliko pjesama, Bono je zamolio publiku za tišinu. Budući da Bono nije samo zabavljač nego i politički promotor, takvi njegovi istupi i nisu nešto neobično. Tada je počeo polako i odmjereno pljeskati rukama, klap...klap...klap... Nakon nekoliko puta zavikao je. ''Svaki put kad zaplješćem, u Africi umre jedno dijete''. Publika je sa strahopoštovanjem nastavila dalje gledati, dok jedan dosjetljivi Škot u prvom redu nije povikao: ''Onda, dovraga, prestani pljeskati!'' Među svim tim primjerima, tu je i jedan koji pripada mom osobnom heroju, čovjeku koji vjerojatno ima najveći broj objavljenih citata, čovjeku koji je držao govore koji su bili inspirativni i motivirajući, gospodinu Williamu Churchillu. Nije bila tajna da je Churchill uživao u kojoj kapljici viskija više i da je često u parlament dolazio malo pijan. Jednom prilikom je osobito zajedljiva političarka zaustavila Churchilla usred njegova govora i prigovorila mu: ''Sir William, vi ste pijani'', a on joj je bez ikakvog razmišljanja odgovorio: ''Da, gospođo, ali vi ste ružni, a ja ću ujutro biti trijezan!'' Tipični Churchill nikad nije bio od onih koji su se ponašali diplomatski pa čak ni prema ženama. On je također izrekao jednu veliku sarkastičnu opasku o demokraciji koja je glasila: ''Najbolji argument protiv demokracije je provesti 15 minuta s prosječnim glasačem''.

PRESTANI  DOBACIVATI!

Drugi političar  također je u parlamentu bio sarkastično grub prema jednoj političarki povikavši: ''Ako bacim štap, hoćete li potrčati za njim?'' Na nesreću, ta političarka je bila Margaret Thatcher i ona zasigurno nikad nije bila od onih koji će prihvatiti neku opasku bez ''replike'' na nju. U trenu ga je prostrijelila pogledom i promišljeno rekla: ''Ako želite da nešto bude rečeno, zamolite muškarca; ako želite da nešto bude učinjeno, zamolite ženu''. Nije potrebno niti spominjati da je navedeni političar sav crven u licu, sjeo natrag u svoju klupu i i nikad više Thatcherici nije uputio sličnu opasku. Upravo je završio teniski turnir u Wimbledonu, a na BBC radiju ima jedan prezenter čiji je smisao za humor prilično suhoparan, pretpostavljam da je on više ironičan nego sarkastičan, ali tanka je linija između ta dva pojma. Prije nekoliko godina vrijeme je bilo strašno, danima je grmjelo i padala kiša, a taj komentator je pogledao na drugi kišom natopljeni središnji teren i rekao: ''Barem danas britanski igrači neće biti izbačeni s turnira''. Isti taj prezenter je ove godine gledao Andy Murraya i kad je ovaj britanski igrač dobio još jedan meč, on je suhoparno komentirao: ''Ako Andy osvoji Wimbledon, bit će jedan od najvećih britanskih igrača svih vremena, a ako izgubi, bit će beskorisni škotski igrač''. Jedan od mojih školskih prijatelja savladao je sarkazam vrlo rano. Jednog dana, naša učiteljica gospođa Jones naljutila se na nas i viknula: ''Ako ima idiota u ovoj prostoriji, molim neka odmah ustanu''. Naravno, nitko se nije niti pomaknuo i tada je moj prijatelj hrabro skočio na noge. ''Zašto misliš da si idiot?''- upitala ga je bijesna učiteljica. ''Pa, ustvari ne mislim'', rekao je moj prijatelj, ''samo ne mogu gledati da sami tu stojite''. U razredu je nastala erupcija smijeha i moj prijatelj morao je u školski pritvor na dva sata, ali vrijedilo je. Na kraju se opet vraćam Winstonu. Od tisuću sarkastičnih citata, ovo mi je jedan od  najboljih svih vremena. Naime, lady Nancy Astor se jednom prilikom naljutila na Churchilla. ''Winston'', rekla je oštro, ''da si mi ti muž, stavila bih ti otrov u kavu''. On joj je na to odgovorio: ''E, da sam ja tvoj muž, popio bih je''.