Vjerovali ili ne, 80% američkih obitelji prošle godine nije kupilo niti pročitalo nijednu knjigu. Bit ću iskren, i ja kao dijete nisam čitao ukoliko nisam to baš morao. Jedino bih dan prije školskog testa o određenoj knjizi otvorio tek korice knjige. U tim vremenima prije uvođenja interneta bilo je prilično nemoguće doći do kratkog sadržaja neke knjige bez da ste je prethodno zaista i pročitali ili je barem ''preletjeli'' na brzinu čitajući svaku treću stranicu. Tek kad sam počeo učiti englesku književnost, zainteresirao sam se za čitanje iz zabave. Moja ljubav prema tom predmetu više je imala veze s profesoricom tog predmeta nego sa samim predmetom, ali tako to najčešće i biva. Njen entuzijazam za književnost otvorio mi je oči. Ona bi nas natjerala da čitamo ''između redaka'' i sami donosimo zaključke o tome što je pisac htio reći, a ne samo da čitamo riječi. Još uvijek je vidim kako stoji ispred razreda govoreći nam ''čitajte između redaka kako biste pronašli značenje''. To je bila jedna zaista inspirativna gospođa. Naučio sam voljeti izgled i miris knjige, kao i osjećaj kad je držite u ruci. Budući da sam oduvijek bio osjetilna osoba, upravo taj osjećaj knjige u ruci uzburkao bi mi um od same pomisli što ću otkriti na stranicama koje se kriju unutar knjige. S ljubavlju prema pisanoj riječi nastavio sam svoje obrazovanje čitajući sve što bi mi došlo ''pod ruku'' – biografije, istinite priče, romane, trilere, putopise, ma toj listi nema kraja. Sjećam se da sam u jednom ''ludom'' mjesecu pročitao ''Mein Kampf'' Adolfa Hitlera, nakon čega je uslijedila knjiga ''Temelji lenjinizma'' Jozefa Staljina te ''Mala crvena knjižica'' Mao Tse-tunga ili Mao Zedonga, kako hoćete.

KAMA SUTRA, A KAMO DANAS

Nakon ovih teških političkih i socijalističkih knjiga, mjesec ''knjige'' sam završio čitajući ''Kama Sutru'', ali sam otkrio da mi ju je bilo teže razumjeti negoli komunističke ili fašističke vođe, ali barem su slike bile zanimljive! Onda sam usvojio naviku čitanja u vlaku ili autobusu kad bih išao na posao. To je nešto što i danas možete vidjeti u Engleskoj; putnici i oni koji svakodnevno putuju na posao priviju se uz knjigu i naizgled kao da su odvojeni od ostatka svijeta. To je ono što vam ustvari knjiga može dati – odmor od svakodnevice, vrijeme u kojem možete biti sami sa svojim mislima, poput unutarnjeg wellness centra. Naravno, tehnologija je dala sve od sebe kako bi uništila tu naviku čitanja. Umjesto da pročitaju knjigu, ljudi sada zure u laptop ili mobitel kako bi pročitali djeliće informacija ili vijesti. To je bolest modernog doba – nešto željeti i to dobiti što je prije moguće, tj odmah. Ta činjenica nije utjecala samo na broj knjiga koje ljudi čitaju nego i na naviku čitanja dnevnih novina. Danas mlađe generacije jednostavno više ne čitaju dnevne novine ili ako ih čitaju, onda ih ''prelete'' čitajući samo naslove. Puno je lakše i brže ''otići'' na internet i pronaći točno ono što želite nego s mukom ''istraživati'' po stranicama novinskog papira u nadi da ćete pronaći nešto što vas zanima. Internet je poput moderne knjižnice u kojoj možete pronaći sve što trebate u samo nekoliko sekundi. Pravo zadovoljstvo pregledavanja ''jednim prstom'' knjiga koje su uredno složene na policama knjižnica zamijenjeno je s nekoliko jednostavnih pritisaka tim istim prstom na miš ili tipkovnicu kompjutera. Sve manje i manje uopće čitamo knjige; ustvari 58% djece u Americi nakon završetka školovanja više nikad nije pročitalo knjigu. Još su tu i brojke koje pokazuju da ljudi u Velikoj Britaniji u prosjeku provedu 1546 sati godišnje gledajući TV dok samo 108 sati utroše na čitanje knjiga.

CHICK LIT

Ono što je dinastija Qin započela u 3.stoljeću kad su po prvi put zapalili knjige dovršeno je s pojavom digitalnog doba. Kao što je Ray Bradbury jednom rekao: ''Ako želite uništiti neku kulturu, ne morate zapaliti knjige. Samo navedite ljude da ih više ne čitaju'' i bio je u pravu. Ali u neobičnom obratu sudbine interes za čitanje ponovno se pojavio i to preko jednog neobičnog izvora. ''Chick Lit'' je pojam kojim se označavaju  knjige koje žene pišu za žene. Prve knjige te vrste bile su ''Seks i grad'' te ''Dnevnik Bridget Jones'', što se potom proširilo na knjige koje su napisale poznate žene poput Victorije Beckham, Madonne i Kate Moss. Naravno, ove knjige nisu napisale same zvijezde nego njihovi tzv. ''pisci iz sjene'' koji bi preuzeli njihovu ideju i umjesto njih je ''bacili'' na papir. Hrvatska također ima svoje predstavnice ove književnosti u Nives Celzijus i Josipi Pavičić. Knjige obje navedene autorice bile su ''hitovi'' u javnosti i donijele su im gomilu novca, ali obje je odbacio ''književni svijet''. Možda je to znak vremena da će ovakve vrste romana spasiti svijet književnosti. Posljednja riječ ovoga teksta pripada Marku Twainu, jednom od najvećih pisaca svih vremena koji je rekao: ''Čovjek koji ne čita dobre knjige nije ništa bolji od onoga čovjeka koji ih uopće ne čita jer ne zna čitati''.