Beethovenovom Simfonijom br.3 u Es-duru op.55 zvanom «Eroica» oprostili smo se od 10.Festivala komorne glazbe «Julian Rachlin i prijatelji».  Nakon njene izvedbe slijedio je dugotrajan i gromoglasan pljesak brojne festivalske publike. Pljeskom je zahvalila izvođačima na maestralnoj izvedbi a možda je ujedno željela izmamiti i neki glazbeni dodatak što je gotovo pravilo na ovom festivalu. Međutim, dvadesetosmogodišnji dirigent Ryan McAdams i članovi komornog orkestra Academy of St.Martin in the Fields samo su se iskreno klanjali publici. Jer, onako odsviran Finale Eroice je na najbolji način zaključio i koncert i Festival pa bi nastavak već postignute kulminacije bio potpuno suvišan, možda i nemoguć. A gipka, meka a moćna izvedba Eroice morala je oduševiti i najprobirljivije glazbene sladokusce. Mladi dirigent McAdams imponirao je svojim držanjem na podiju, a svojim kretnjama je jasno sve kontrolirao i zaokruživao u snažnu, dramaturški zaokruženu veličanstvenu cjelinu.

A u prvom dijelu ove večeri održane u Revelinu, čuli smo dva od tri umjetnika koji čine jezgru Festivala: Mischu Maiskog i  Juliana Rachlina. Violončelist Mischa Maisky je posljednjeg dana festivala imao dva nastupa, u podne u Katedrali s klaviristicom Lily Maisky, svojom kćeri, i uvečer u Revelinu s orkestrom. Uz orkestar Academy of St.Martin in the Fields i dirigenta McAdamsa izveo je Varijacije na rokoko temu op.33 P.I.Čajkovskog. Poznatu literaturu Maisky je ispjevao ne bježeći od oštrih akcenata. Ipak, suptilna liričnost dominantni je ton ove točke, koju je orkestar prekrasno pratio. Potom je slijedila praizvedba, druga na ovogodišnjem festivalu. Riječ je o skladbi Ciaruscuro za solista i gudače gruzijskog skladatelja Giye Kanchelija. U Kanchelijevoj biografiji u programskoj knjižici o ovom djelu ne piše baš ništa, čak se niti ne spominje, pa smo iz podnaslova jedino mogli zaključiti da su dva solo instrumenta – violina i viola – koja isti izvođač mijenja tijekom izvedbe. A Kancheli je već neko vrijeme u Dubrovniku i sjedi u publici na koncertima festivala. Šteta je što za potrebe programske knjižice nije dao neku informaciju o svom djelu. A djelo je tonalne, ugodne i mirne melodije koju povremeno razbude timpani. Glazba se doimlje scenskom, pa mi mogla biti podloga za kazališni ili filmski sadržaj. Orkestar je nadopunjen klavirom koji je svirala Sophie Rachlin, te bas-gitarom koju je svirao Heiko Jung. A Julian Rachlin, violinist i violist, očito se osjećao kao da je skladba za njega i napisana, što nije isključeno, jer o njoj ništa i ne znamo. Njenu fluidnost i eteričnost donio je, uz odličnu pratnju, u svom najboljem stilu.

I potom je slijedila Eroica koju i na kraju ovoga osvrta moramo istaknuti kao nešto što se rijetko čuje i nikad ne zaboravlja.

S.D.