Obitelj usmjerava dijete na fakultet, „jer će mu trebati papir“, iako se u današnje vrijeme traže zanatlije. I onda se djeca nakon dobivene diplome ne mogu zaposliti, jer ih u toj struci ima previše. S druge strane, neki od tih visokoobrazovanih kadrova koji su kvalitetni ne mogu stupiti na tržište rada, jer ih poslodavac ne želi učiti poslu, a institucije koji bi trebale usmjeravati taj obrazovni sustav tek počinju s analizama 

Predsjednik RH Ivo Josipović tijekom boravka u Dubrovniku posjetio je Rektorat Sveučilišta u Dubrovniku gdje se razgovaralo o problemima u visokom školstvu. Tom je prigodom Josipović kazao da mi ne znamo odgovor na temeljno pitanje što je visoko obrazovanje i čemu ono služi.

-Trebamo uskladiti studije s tržištem rada i zapitati se zašto 'bakalari' (prvostupnici) nastavljaju studirati dalje umjesto da odlaze raditi – istaknuo je Josipović ključne probleme pred kojima se nalazi bolonjski sustav u Hrvatskoj.

Koncipirana po modelu 3+2 Bolonja je trebala skratiti trajanje studija, a umjesto toga, osjetno ga je povećala. Čak 90% studenata na zagrebačkom i 70% na dubrovačkom sveučilištu koji su završili preddiplomski studij (tri godine) nastavljaju studirati dalje (još dvije). Da u Dubrovniku nema pomorskih smjerova, taj bi broj zasigurno bio identičan. Zašto ti studenti nastavljaju studirati, a ne idu raditi, pitali smo stručnjakinju za tržište rada i bivšu ravnateljicu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje Sanju Crnković-Pozaić.

-Problem prvostupnika u nas je prenapuhan od strane poslodavaca. Svejedno je jeste li vi završili četiri ili tri godine. Vani je i prije Bolonje mnogo studija trajalo tri godine pa sam i sama prije tridesetak godina u Engleskoj završila takav fakultet. Problem je što naša sveučilišta ne uče studente da misle analitički, da sami nešto zaključuju, već se gradivo svodi na puku teoriju i učenje napamet. Vani se završni ispiti održavaju tako da problem rješavate mišljenjem – objašnjava Crnković-Pozaić i zaključuje da bi fakultet trebao biti mjerilo mentalnih sposobnosti, a ne konkretnih vještina osim ako nije riječ o umjetničkim akademijama.

Jedno je teorija, a drugo praksa

U Hrvatskoj se Bolonja mora organizirati u manjim skupinama gdje bi se rješavali konkretni problemi. Za sad to nije zaživjelo, naglašava Crnković-Pozaić i tu se treba napraviti analiza koji nam studiji zaista trebaju (i koliki broj studenata), a ne da se studenti obrazuju za neka zanimanja s kojima će se teško moći zaposliti. Ona, dalje, objašnjava kako bi visokoobrazovani kadrovi trebali ulaziti u tržište.

-Oni na početku svoga zapošljavanja, bez obzira na fakultetsku diplomu, ne bi trebali tražiti visoka primanja. Trebali bi se zaposliti godinu dana uz niska očekivanja i u tom periodu pokazati poslodavcu da su voljni dalje učiti i da se isplati ulagati u njih. Poslodavci ne bi smjeli očekivati da im dođe gotov radnik, već prepoznati kvalitete kod pojedinca, zadržati ih i ulagati u njih, jer samo dobar ljudski kadar čini razliku na tržištu – objašnjava ova stručnjakinja za tržište rada.

No,  to ovdje nije slučaj. Vidjet ćete gotovo uvijek da poslodavac pri zapošljavanju traži radno iskustvo od nekoliko godina. Kako će netko tko je tek završio fakultet imati radno iskustvo ako mu se ne pruži prilika?

-Bilo bi dobro da je u Hrvatskoj rašireniji sustav prakse. Mladi bi se upoznavali s radom, a poslodavac s njihovim sposobnostima. Poslodavcima je nekad i to teško, traže gotovog čovjeka. Ljudski je kapital najvažniji. Mladi motivirani čovjek željan znanja može tvrtku dignuti u neslućene razmjere, samo mu treba osigurati uvjete – naglašava Crnković-Pozaić..

Drugi problem je što u Hrvatskoj ima jako puno visokoobrazovanih kadrova koji su u svojim strukama prekobrojni. Tako ogroman broj diplomiranih ekonomista i pravnika (ne samo njih) ne može naći nikakav posao. Ministarstvo bi trebalo reducirati kvotu (koju sada sama sveučilišta određuju) takvih studija i, čini se, da se neki pozitivni pomaci ipak događaju u tom smjeru. Do kraja godine trebao bi se donijeti novi zakon o sveučilištima koji bi, prema izjavama ministra Radovana Fuchsa, trebao biti pun novina.

-Prema novostima iz tog zakona, Ministarstvo će sa sveučilištima potpisivati tzv. izvedbeni ugovor. Prema tom ugovoru sveučilištima ćemo moći jasno reći da će financirati one studije koji trebaju tržištu rada, a da nećemo financirati one koji nisu potrebni – izjavio je nedavno Fuchs za Jutarnji list.

Kako će Ministarstvo znati koju su studiji dobri za tržište rada, a koji ne?

-Vlada je upravo ovih dana pokrenula postupak praćenja, analize i predviđanja potreba tržišta rada za pojedina zanimanja koja bi služila kao preporuka za srednjoškolsku i visokoškolsku upisnu politiku u državi. Na osnovu jedne takve studije napravit će se projekcija upisa u srednje škole i na studijske programe za naredno razdoblje – objašnjava Fuchs.

Živi bili pa vidjeli hoće li i kada ta analiza biti zgotovljena. Predsjednica županijske Gospodarske komore Terezina Orlić upozorava da su te analize već trebale biti donesene, jer se tržište rada strelovito mijenja iz dana u dan.

-Dok oni naprave analizu, ode vlak. Suvremeno gospodarstvo "preko noći" zahtijeva nove profile kadrova, a obrazovni sustav je trom. Tržištu rada potrebna je brza prilagodljivost obrazovnog sustava, a kod nas dugi niz godina postoji nesklad između obrazovnog sustava i potreba gospodarstva – kaže Orlić koja dodaje da Hrvatska gospodarska komora već drugu godinu za redom provodi istraživanje Potreba za obrazovanjem i usavršavanjem u malim i srednjim poduzećima s posebnim naglaskom na poduzetničkim vještinama, upravo zbog ovih problema.

I moje dijete mora završiti fakultet

Ona, zanimljivo, probleme na tržištu rada dovodi i u vezu s obiteljima.

-Obitelji šalju svoju djecu na fakultete, a ne žele da rade neka zanimanja poput strukovnih koji evidentno nedostaju tržištu rada. Edukacijom moramo promijeniti svijest obitelji kako je dobro da se njihova djeca školuju za deficitarna zanimanja koja bi se morala stipendirati. Ako se ovo ne promijeni, morat ćemo uvoziti ljude za ta zanimanja – kaže Orlić. Iako „na strani poslodavaca“, ne štedi ni njih.

-I oni bi morali ulagati u kadrove kroz životno učenje, jer se prilike na tržištu konstantno mijenjaju. Morali bi lakše otvarati vrata novim kadrovima i ako valjaju, dalje ih obrazovati– zaključuje Orlić.

Naravno da gledajući sadašnje teškoće pri zapošljavanju prvostupnika, u obzir treba uzeti i krizu. Ali bez obzira na lošu ekonomsku situaciju, vidljivo je da je kod nas sve krivo posloženo. Obitelj usmjerava dijete završiti bilo kakav fakultet, „jer će mu trebati papir“, iako u današnje vrijeme pituri, automehaničari, slastičari i ostali dobro zarađuju. I onda se djeca nakon dobivene diplome ne mogu zaposliti, jer ih u toj struci ima previše (veze također odigravaju svoju ulogu). Neki od tih visokoobrazovanih kadrova koji su kvalitetni ne mogu stupiti na tržište rada, jer ih poslodavac ne želi učiti poslu, a institucije koji bi trebale usmjeravati taj obrazovni sustav tek počinju s analizama koje će kad i ako budu gotove, već biti pomalo zastarjele, jer su se prilike na tržištu rada opet promijenile. Potpuno je jasno zašto je predsjedniku Josipoviću sustav hrvatskog visokog školstva nejasan jer još uvijek nije odgovoreno na temeljno pitanje - što je visoko obrazovanje u Hrvatskoj i čemu ono služi.

Što je s dubrovačkim visokoobrazovanim kadrom? 

U Dubrovniku je potkraj veljače na Zavodu za zapošljavanje bilo sveukupno 348 nezaposlenih sa završenim fakultetom. No, sljedeće godine taj bi broj mogao biti i veći s obzirom da će još novinara, ekonomista, djelatnika u akvakulturi i ostalih s dubrovačkog sveučilišta teško naći posao u struci jer je slaba potražnja za njima. Rektor dubrovačkog sveučilišta Mateo Milković kaže da će se uskoro svi u Hrvatskoj morati pomiriti s tim da će se neki smjerovi zatvarati, a neki novi - potrebni tržištu rada - otvarati.

-Teško je za očekivati da će dubrovačko sveučilište u sljedećim godinama izvoditi programe koje izvodi sada. Oni će se mijenjati iz godine u godinu i prilagođavati tržišnim potrebama. Država će morati pronaći način za usmjeravanje djece, primjerice, za studiranje tehničkih studija, a ne društvenih – mišljenja je Milković.

Maro Marušić