Svi su potreseni bujanjem državnih dugova. Umjesto bavljenja minusima na svojim tekućim računima na koja, bogme, plaćaju lihvarske kamate, Hrvati malo izruguju, malo i sažalijevaju omršavjelog Šukera nakon što se navedeni odnekud iz svijeta vratio s novih 13 i pol milijardi kuna zaduženja.  Da bi stvar puku bila jasnija izračunalo se da dužničko ropstvo u visini od tri  i sedamsto eura, počinje već u rodilištu. To je obećavajući start svakog novorođenog puno prije nego što će postati poreski obveznik. Uvlači se panika. Kruže šaputanja. Bankrot  je samo odgođen, pričekat će se malo da prođe ovo sezone, frka slijedi čim turisti odu. Neće biti za mirovine, neće biti za plaće, propast ćemo, navodno je već stigao nalog da ostavimo zemlju slobodnu od ljudi i pokretnina. Ogromna je ta ljubav prema državi i državnim službama. Svaki put iznova fascinira kako se već godinama, otkad je krenula dugomanija, svi  brinu jedino o sudbini državnog aparata. Hoće li biti novca za plaće državnim činovnicima, hoće li dobiti božićnicu, hoće li dobiti poklon za djecu. Po navici, nitko ne razmišlja o onome od čega se živi, nitko uopće ne spominje gospodarstvo, nitko niti ne pokušava osigurati nekakve uvjete da se u ovoj državi ponešto i zaradi. Brine se uglavnom  državna briga. Kao da bi redukcijom državnog  aparata u pitanje došao stoljetni san.

Posljednjih dana više je brige vladajućih kako očuvati HRT u sadašnjem obujmu i s aktualnim prinadležnostima, pretplatom, neograničenim marketingom i ostalim, nego kako pomoći onima koji svakodnevno pune proračun.  Onaj tko radi, pokušava zaraditi i platiti porez potpuni je autsajder na kojega nitko ne misli osim kad treba povećati poreze. Hoće li imati za plaće, hoće li morati dijeliti otkaze to je nešto izvan kruga zanimanja svake hrvatske vlasti dosad, jer od radnika izloženih kapitalizmu ionako ne prijeti nikakva opasnost. Na vrijeme su rasturene sve velike firme, nema prijetnji masovnim izlaskom na ulice, a jedini koju mogu ozbiljno zaprijetiti su zaposleni na proračunu i poljoprivrednici. Ostali praktički ni ne postoje, premalo ih je raštrkani su, neorganizirani, ne mogu zaprijetiti,  s njima se ne računa. Stvari se rade jedino pod prisilom. Tko može zaprijetiti nešto će i dobiti, tko ne može ostaje mu da radi dokle mu daju. U državi nitko ne zna što bi to trebalo raditi, niti se itko potrudio da promisli što bi se ovdje, osim, eto, zdravo za gotovo turizma, trebalo raditi. Što bi i kako trebalo stimulirati, gdje bi država trebala odigrati ulogu usmjerivača i ubrzivača, kako bi diplomacija mogla pomoći gospodarstvu. Ono što se i napravi najčešće služi samopromociji. Gledam, Nadan Vidošević, nakon što je propao na natječaju za predsjednika i vrhovnog zapovjednika, odlučio je hrvatsko gospodarstvo proširiti  ni manje ni više nego u pravcu Afganistana. Kad čovjek već nije uspio tamo posjetiti naše snage kao njihov zapovjednik, eto ga u ulozi biznis-diplomata. Otvorio ured gospodarske komore, odakle će se sljedećih godina intenzivno razvijati hrvatsko afganistanski biznis. Ured je, kažu, smješten u Kabulu i dijeli poslovni prostor s američkom zaštitarskom firmom, što će reći nekakvim ratnim plaćenicima. Na TV snimci vidi se nekakva velika metalna plava ograda, a iza dvorište i kuća. S malo mašte temeljene na već viđenom nije teško zamisliti skoru budućnost, veliku crnu rupu i porazbacana auta. Doista obećavajuće. Ako sljedeće godine u ovo doba ne budemo imali značajan rast zahvaljujući procvatu izvoza u Afganistan, ništa nismo napravili.