Pomoći nema. Neke se stvari nikad ne mijenjaju, niti će se u neko dogledno vrijeme promijeniti. Hrvatska funkcionira po prvom pravilu birokracije, a ono otprilike glasi: birokracija se stalno razmnožava. Tako šest i nešto mjeseci od bučno najavljene štednje na svim državnim razinama, službene brojke zaduženih državnih službi pokazuju da je potrošnja skočila za nekoliko stotina milijuna kuna. Trošilo se više na svim razinama, a i zaposleno je nešto novih ljudi, što je također, izrijekom bilo zabranjeno. Svi su dakako odmah našli opravdanje. Proširili su opseg posla, otvorili nove dionice autocesta, europske obveze natjerale su ih da zaposle nove ljude i potroše još više nego što su obećali da će potrošiti.

Prevedeno na malo razumljiviji jezik, država nam je kao obitelj od deset članova. Radi jedan, povremeno drugi član, a ostalih osam živi od njihova rada. To ne ide bez stalnog zaduživanja. Srećom, obitelj ima neke svoje resurse kuće, zemljišta, pa se može zadužiti. Svi ipak slute, jednoga dana, vrlo skoroga, dugovi se više neće moći vraćati pa će za otplatu ostati nekretnine. Kad nestanu nekretnine, jedna po jedna, obitelj će se morati iseliti, ili ostati i spustiti nekoliko stepenica niže, među sluge novim gospodarima. Kad će to biti? Moglo bi brzo početi i trajati kratko.

Ima Hrvatska i jedan mali, mali broj ljudi koje te brige ne more. Upravo oni nedavno su poslali poruku Vladi da počne s rasprodajom države. Prodajte sve što imate, nema drugog izlaza. Vlada pak nema druge osim držati glavu u pijesku, jer koji god kamen podigne ispod će naći otrovnog pauka. Ako krene s otkazima u previše organiziranim državnim službama, otvorit će problem na drugoj strani. Nema tržišta rada koje bi moglo apsorbirati nekoliko tisuća ljudi. I što je za njih nezamislivo opasno, izgubit će glasove za sljedeće izbore. HDZ-ova vlast oduvijek ih je i stjecala na državnom aparatu koji se zna pobrinuti za najšire mase svojih ljudi. Riješiti se viška ljudi svojevremeno je pokušala samo Račanova koalicija, ali to je bilo kratko, ne baš uspješno, a još manje popularno. Zamjerili su se tisućama koji će dobro razmisliti prije nego što im sljedeći put daju glas.
U međuvremenu su stigli i podaci europske agencije Eurostat o tome koliko smo zaradili i gdje smo u odnosu na razvijenu, srednje razvijenu i nerazvijenu Europu. Prema tim brojkama Hrvatska je na dvije trećine europskog prosjeka, na razini najslabijih Rumunjske, Bugarske, Litve, Latvije i Poljske. Podatak nije podatak dok ga se ne usporedi s nekim drugim razumljivim podatkom i potom izvaže. Evo mjerila. Slovenija koji mnogi ovdje nazivaju malo većim poljoprivrednim imanjem, blizu je europske razine. Slovenci su na 91 posto Europe. 

Na državnoj razini ipak su se pojavili  neki znakovi štednje i optimizma. Stidljivi i teško uočljivi, ali ipak. Ministar financija Ivan Šuker, izgubio je najmanje deset kila, ekskluzivno doznajemo. Šuker je, osim toga, više puta snimljen u gromoglasnom smjenu, koji mu prije nije bio svojstven. Znači li to da, kako bi se to moderno reklo, vidi svjetlo na kraju tunela? Što to svijetli?
        
PS Pokušaji novog predsjednika Josipovića da se nađe i razgovara s društvenim grupacijama koje se opravdano, ili neopravdano bune, doživljena je miješanje u poslove druge, samostalne i suverene države. Zamalo su pale teške riječi. Ako ne ubuduće ne bude zrnca razuma, Vlada i predsjednik nastavit će funkcionirati kao da su iz dvije susjedne zavađene države.