Premijerka ponavlja šprancu iz mandata svog slavnog i europski prepoznatog prethodnika. Prvo napravi grešku, pa je onda ispravlja. Uz fanfare, dakako. Najnovije, ukida dio harača, ali tek od 1. srpnja. Na kalendaru je tek 11. ožujka. I prethodnik Ivo Sanader bio je poznat po prelijevanju iz šupljeg u prazno povlačenjem suludih poteza od kojih je kasnije odustajao, a onda pokušavao zbrajao medijske poene. Kasnije će se pokazati da Hrvati nisu toliki naivni, jer kako je vrijeme prolazilo, rejting mu se neumitno topio. Sjetimo se omrznutih nula promila ili zakona o (ne)pušenju.
            
Izgleda da i nasljednica primjenjuje istu taktiku. Zašto povlači harač za najugroženiju kategoriju stanovništva s plaćama do 6 tisuća kuna? Iako nema sumnje da će velikoj većini građana dobro doći 60, 80, ili 100 kuna mjesečno, iznenadna milost mogla bi značiti jedino da je netko procijenio kako popularnost Jadranke Kosor i Vlade lagano iščezava. Otkad je na vlasti, odigrano je nekoliko dosta jakih karata, narod se lijepo zabavio Slovencima i milopogledima s Borutom Pahorom, potom lovom na lopovske direktore, onda se jedno mjesec dana tumačilo što znači koji broš na lijevoj strani monumentalnog poprsja. Dotle se događala progresija negativnih brojki, padali su rekordi nezaposlenosti, štrajkova i zatvaranja firmi. Hoćeš-nećeš vrijeme curi, a na koncu ispada da država Hrvatska i Vlada štiti samo zaposlene u svim oblicima državnih službi, a svi ostali kako im grah padne.
          
Potez s haračem tempiran je točno na vrijeme. Svi se već pitaju, misli li Vlada poduzeti neki suvisli potez kojim bi olakšala život svojim podanicima? Ima li bilo kakve strategije gospodarstva? Što će se dogoditi s radno aktivnom populacijom, hoće li sutra imati plaće, a preksutra mirovine, hoće li im djeca sutra u ovoj zemlji imati mjesto za život ili će se za koju godinu dogoditi nacionalno razvlaštenje, a onda i masovni egzodus?
        
Nikad nisam imao iluzija prema gospodarskoj politici HDZ-a, naprosto zato što ta nikad nije ni postojala. Ne zato što HDZ još od Tuđmana nije imao koga pitati ili zaposliti, nego zato što ih gospodarska politika nikad nije ni zanimala. U apsolutnoj egzaltaciji samostalnošću i suverenošću, prvi suveren nije se imao vremena baviti gospodarskim tričarijama, nego je to prebacio na 200 obitelji, a one su se koliko god ih bilo, 200, 300, ili 100 kao i svaka obitelj pozabavile samo sobom.
        
Idejni sljedbenici suverena državni su proračun shvatili kao svoj obiteljski, a tehnologija transfera je u posljednjih nekoliko godina dovedena do perfekcije. Ako se netko sjeti pa napiše knjigu, predavat će se na svim fakultetima svijeta. Sad dok ih gledamo kako se bave spašavanjem domovine i dalje imam dojam da to rade ne zato što bi htjeli, nego zato što misle da se od njih to očekuje. Njihovo poimanje države prilično je jednostavno i glasi: država Hrvatska smo mi članovi plemstva i svi ostali zaposleni u nas na dvorskom proračunu. Ostali su kmetovi na vjetrometini. Povremeno treba pustiti nešto dima. Svako nekoliko su izbori, valja stvoriti dojam da mi mislimo na njih, a posebno kad suočimo da su kmetovi postali sumnjičavi. A kad kmetovi počnu sumnjati, treba malo smanjiti danak. Tek manji broj njih sjetit će se tko je danak nametnuo, a slavit će onoga tko ga je skinuo.
        
Najčešće pali, ali dvojben je rok. Još je Andersen 1837. napisao bajku o gizdavu caru i njegovu novu ruhu kojemu su se svi divili. Jedno vrijeme, dok netko nije zavikao car je gol.