To jutro u uredništvu zazvonio je prvi telefon.

-Dobar dan, ovdje Srećko Trojanović iz Trstenoga – čuo se nervozni glas. – Slušajte, može li netko od novinara doći u Trsteno? Ovdje nikada nije bilo toliko vukova. Samo u posljednjih par mjeseci ubili su mi dvadesetak ovaca, a prije nekoliko, čak su mi zaklali i krave. Cijeli život imam živine u Trstenom, nikada nije bilo vukova, a sad dolaze sve do kuća.

Pada dogovor, dolazimo čim prije. U Zatonu ga zovemo da nam objasni gdje se točno nalazi njegova „farma“.

-Skrenete za Majkove i vidjet ćete na jednom mjestu plinske boce pa tu stanite. Vidimo se za 15 minuta – kaže Srećko.

No, kad smo došli na dogovoreno mjesto, nije ga bilo. Sve pusto. Možda smo pogriješili? Srećemo jednu mlađu gospođu i pitamo je gdje je Srećko. To je njegova supruga.

Napad usred bijela dana

-Evo, prije petnaestak minuta vidjeli smo kako gore na brdu gdje pasu ovce nastaje strka. Srećko je uzeo kanočo i vidio četiri vuka kako trče za ovcama. Odmah su on i još neki pohitali gore spasiti što se spasiti može – kaže ljubazna gospođa koja se nije htjela predstaviti, jer kaže da će oni kada se vrate sve bolje ispričati.

Ipak, kazala nam je kako su vukovi veliki problem. Zaštićeni su, ako ih ubijete, kazna je 40 tisuća kuna, a ako vam zakolje ovcu, dobijete par stotina kuna. I to naravno, ako dokažete da ju je vuk zaklao. Trojanovićima je prije dvije godine „partila“ jedna krava, predali su papire, ali država je po starom dobrom običaju još uvijek ostala – nelikvidna. Više od dva sata smo ih čekali  da se vrate s brda poviše Trstenoga. Skoro se i smrklo kada se gazda umoran vratio zajedno sa sinovima i susjedima. Malo poslije njih dolaze i isprepadane ovce s paše. Danas im je hrana itekako prisjela. Srećko otvara vrata tora kroz koji ovce brzo ulaze. Počinje brojanje: jedan, dva, tri, četiri...No, Trojanovići brojeći sigurno neće zaspati. Nervozni su, žele vidjeti koliko ih fali.

-Sedam – zaključi tužno Srećko nakon brojenja.

Njegov sin Dario prepričava susret s vukovima.

-Zaista su ogromni. Eno, kao onaj mali tovar – pokazuje Dario rukom prema mladuncu. – Neke su čudne boje. Ima ih normalno sivih, ali i crvenih i žutih šara. Htjeli smo vam donijeti busen dlaka da ga slikate, ali bilo nas je strah bjesnoće.

Dario kaže kako ga je vuk gledao u oči i nimalo se nije bojao. Ponašanje mu je slično psu. Trojanovići zaključuju da su to vukovi iz uzgajališta koji su pušteni u divljinu. Naučili su se na čovjeka i ne boje se. Za razliku od onih „pravih“ divljih vukova, ovi dolaze sve do kuća i napadaju što stignu.

Ovce vatrogasci

Zanimljivo je kazati kako su Trojanovićeve ovce ujedno i pravi vatrogasci. Naime, prije nekoliko godina kada je Trsteno gorjelo, točnije Arboretum, kuće poviše puta nisu bile zahvaćene, jer nije bilo niskog raslinja. Da njega ne bude, pobrinule su se ovce svojom ispašom. Tako se na tim dijelovima, požar sam od sebe ugasio, za razliku od Arboretuma. Iako požari zbog ovaca ne prijete Trstenome, počeli su prijetiti vukovi. Nadležni bi zaista trebali početi shvaćati kako nešto djeluje u praksi, a kako na papiru. Ako je sada broj vukova znatno povećan, a sve upućuje na to, možda bi se ponovno mogli loviti, barem mjesec dana. Srećko je izgubio puno novaca zbog pojave ovih predatora. Ne samo desetke ovaca koje vrijede oko tisuću kuna, već i sve one janjce koji nisu došli na svijet, jer su ovce od straha pobacile. Više od pola stada je pobacilo, dok većina janjaca koji veselo skakaču uokolo nemaju više majku. Srećko će nastaviti po svom starom dobrom običaju. Uzgoj ovih divnih živina, njemu je hobi i zadovoljstvo. Ništa ga ne može od toga odvratiti i izbaciti iz takta. Osim naravno, države, koja ne samo da svojim odlukama izbacuje ljude iz takta, već i ovce. I to doslovno.

Romanisti iz Trstenog

- Čitao sam na internetu o vukovima s ovakvim bojama. To je neka vrsta ruskog vuka – objašnjava nam Dario koji ističe da ih okolo Trstenoga nikada nije bilo.

Trojanovići kažu da najvjerojatnije neće ni prijavljivati štetu nadležnim organima RH. Imaju iskustva u tome, ali zato nemaju koristi. Zanimljivo je da Srećko ima pravu životinjsku farmu, iako mu to nije primarno zanimanje, već hobi. Osim desetaka ovaca,  ima i nekoliko tovara, konja, kobila, krava, paunova... A kakvu korist ima od tovara i konja?

-Nikakvu– iskren je. –Jednostavno ih volim i uzgajam. To mi je hobi i uživam u tome.

Srećko, iako radi, svaki dan po nekoliko sati provede brinući se za svoje životinjsko carstvo. No, nama iz Grada to baš i nije jasno. Zato se opet vraćamo na pitanje profita. Ono, eko-turizam i slično.

-Imao sam zamišljen jedan projekt s konjima i tovarima. Htio sam ih dovesti na Lokrum gdje bi ih posjetitelji mogli jahati i voziti se kočijom. Pristao bih na sve uvjete Grada, investirao u primjerice drveni zabran gdje bi bili smješteni. Sve u skladu s prirodom. No, Sudarevićka (Nike op.a.) nije dala. Rekla je da je to Lokrum zaštićen i da ne dolazi u obzir – sjeća se.

-A ne smetaju joj paunovi – upadne Dario u razgovor. – To su prave napasti i štetočine. Znamo mi to iz vlastita iskustva. Rode pomadore, a oni bocnu svaku zrelu.

No, iako od tovara i konja nema materijalne koristi, ima one duhovne. Srećka boravak s njegovim ljepotanima opušta i puni mu baterije. Veliki je radoholičar, ali da ovaj posao ne radi s ljubavlju, nema šanse da bi se za sve stigao brinuti.

Stara dubrovačka pasmina

Većinu Srećkovog stada sačinjava stara dubrovačka pasmina ovce – ruda. Broj tih ovaca osrednje tjelesne razvijenosti, ali čvrste i skladne građe, u neprestanom je opadanju, čak i izumiranju te je ona kao takva, najugroženija hrvatska izvorna pasmina ovaca. Zbog toga znanstvenici svake godine dolaze kod Trojanovićevih gdje rade pretrage na ovcama kako bi se ta pasmina sačuvala. Također, Srećko prima godišnje subvenciju u iznosu od 500 kuna za uzgoj ruda, ali kaže: „Što će mi subvencija od Ministarstva, kad je ovca uginula“. Tako vukovi postaju sve veći problem, ne samo u našoj županiji, već i u ostatku Hrvatske.

Maro Marušić