Kako je grozna riječ raspuštenica! Osjećaš se ko u nekoj balkanskoj krčmi kad ti u neke sitne ure počnu palit-gasit svjetlo kao znak za raspust (fajrunt), u prijevodu – hajte vi s milim bogom. Potom konobarica s neobrijanim nogama počne skupljat napice i tresti ih u tvojoj neposrednoj blizini (tako ti doleti i komad janjetine u glavu), a šef koji joj ga je mislio stavit i sad više ne može, počne gromoglasno pomicati stolice. A vama se ne ide i ne ide. Tek je krenula pjesma Nema te više Alija sevdalija! Eto, to je raspuštenica. Apena je ustrojila majmuna i naučila ga da podiže dasku prije pišanja, taman je shvatio čemu služi domestos (nije za pranje spolnih organa), kad li moron našao drugu. Mlađu, plastičnu i vrlo prefriganu. I kaže – raspust! Haj ti, sestro, s milim bogom. Ova nova bolje miješa jaja. Ko Nadalina. Ma nije da žali za mlatimudanom, ne, ne, krv joj je popio već davnih dana i zapravo je bilo pitanje dana kad će ga odvalit hladnim oružjem. Pa ni samoća više nije problem. Onih stvari joj je već pun kua, a nakon šranja na poslu, jedino što želi je zavuć se ispod dekice i blejat u telku. Ali, progoni je osjećaj neuspjeha, ono kad nešto nisi priveo kraju, to stanje nedovršenosti. I ona njegova faca tipa 'i to bi bilo to'. Jedan nula za njega. Jedino zadovoljstvo joj je misao kako će se on uskoro uvalit u prava pravcata dječja hovna i pelene, svakidašnju jadikovku 'jesi li ponovio biologiju' i seksi pozive mlađahne ženice tipa 'mileni, naoštri Zvonka Telefonka, čeka te iznenađenje u spavaćoj', a njemu nije ni do čega. Naime, Zvonko odavno samo visi i klati se. Štoviše, vuče se po podu. I eto odgovora na pitanje kome zvono zvoni! I uskoro, pun mu je kua Nadaline Plastičoke i najradije bi se vratio bivšoj ispod dekice, ali sad je već kasno. Poslije hebanja nema kajanja. Hebo, hebo pa nahebo.

Vratimo se načas u balkansku krčmu. Kako bismo inače opisali primitivno društvo koje se naslađuje raspuštenici pri tom licemjerno slažući facu 'jadna ona'? Mislim, zašto je jadna? Riješila se vraga crnoga. Djeca su velika, još malo do mirovine, ima svoju ekipu i nije sama, priležnika će si priskrbiti kad se poklope zvijezde, nema kuhanja, pranja i šranja, konačno sama bira programe na telki, nikad se ljepše nije osjećala. I što će joj uspaljeni mlatimudan koji upravo proživljava krizu srednjih godina pa piturava kosu, stavlja aparatić na zube, nabavio si je crni kožnjak i motor na mlazni pogon (vidi, Fato, kako vozim bez ruka! Fidi, Fato, kako fozim bef fuba!)? Ili je otkrio svu ljepotu muškog šupka pa se prebacio na pedere i postao Ljudevit Gej! Da smo mi zapadnjačko društvo, imali bismo udruge raspuštenica (bez ove idiotske riječi!), nešto kao Klub prvih (drugih, trećih) žena, ko u onom filmu. I tu ne bi nužno smišljale kako upropastiti bivšeg kojemu je sav mozak skliznuo u donju glavu. Ne, ne, tu treba dovesti stripere, s kabelom od po metra s kojim mašu poput lasa. I koji se skidaju do kraja. Problem bi se sagledao iz sasvim nove perspektive. Kabelske. Samo treba daljinski uzet u svoje ruke.

Maja