Rano je nedjeljno poslijepodne. Zubato sunce koje se probija kroz oblake nimalo ne rasvjetljava Osojnik, selo nadomak Dubrovnika. Po uskim osojničkim ulicama omeđenim davno napravljenim suhozidima nema doslovno nikoga. Izgleda kao da je najave Vlade o obustavljanju radova na dionici autoceste Doli – Osojnik potjerala mještane da sreću potraže negdje drugo. Čini se da su odselili doslovno preko noći jer kraj kuća još su uvijek parkirana auta bez registarskih oznaka čiji sablasni izgled dodatno pojačavaju laveži pasa i glasanje stoke. Nalazimo se u samom centru Osojnika pokraj gostionice i novoizgrađenog igrališta za nogomet i košarku. Iz gostionice dopiru uzvici nadglasavanja. To nekolicina mještana Osojnika krati vrijeme iza nedjeljnog ručka kartajući kventinu – igru sličnu treseti samo što se igra na zvanje.

-Kako je na Osojniku, kako se živi? – stanemo ih ometati prije važnog dijeljenja.

-Ma super je, zar ne vidite? – kaže jedan gurajući ulog na sredinu stola.

-Tako i izgleda. Puno se uložilo, je li da? – opet ih vidljivo ometamo.

-To nam je sve Dube  izgradila. I vodu i cestu i igralište – kaže jedan.

Drugi kao da se dovezuju gledajući karte: Dalje, dalje, dalje...

-Ali za razliku od nekih drugih sela u Županiji, ima dosta živina, pa čak i tovara?

-Ima, kako nema. Vidi koliko ih je – smije se jedan pokazujući rukom na svoje suigrače.

Tko je tu zaštićen?

S obzirom da su više raspoloženi za zafrkanciju, nego za pričat o dogodovštinama iz sela, odlazimo potražiti sreću negdje drugo. Putem nalijećemo na Mladena Đurića koji gladi psa zavaljenog ispred svoje kućice. Mladen, čuvši korake, naglo se prene i ošine nas pogledom. Čini se, da je imao pušku, uperio bi je u nas.

-Dobar dan, čemu takva nervoza? – pitamo ga prekidajući neugodnu tišinu.

-Ma ništa – kratak je Mladen.

Poslije ćemo saznati da Mladen ima velikih problema s vukovima. U posljednje dvije godine zaklali su mu nekoliko pasa pa je logično da je na oprezu. Jednog su mu psa vukovi zaklali pet metara od kuće. Napadaju i krave, koze, čak i bikove.

-Živine ti stalno moraju biti na oku. Ne možeš, kao prije, pustiti kravu da ti pase, a da je ti ne nadgledaš. U posljednjih nekoliko godina ima jako puno vukova. No, ovo nisu divlji vukovi, već pitomi – zaključuje Mladen objašnjavajući kako se prvo uzgajaju pa se puste u divljinu zbog čega im je čovjek poznat.

Vukovi se ne smiju ubijati jer su zaštićeni, a kazna za takvo djelo je i 40 tisuća kuna. No, ako vam zakolje kozu ili ovcu, država će vam, ako imate sreće, to nadoknaditi s nekoliko stotina kuna.

-Ima ih kao nikada – zaključuje Mladen te nas poziva u kuću na pršut i sir iz ulja.

U kući je veselo. Osim njegove uže obitelji, tu je i dalja, ali i susjedi i poznanici. Od onih najmlađih pa do onih najstarijih. Svi su se okupili oko Mladena, jer je danas ultima nedjelja od poklada pa će poslije u selu biti pravo slavlje s balom pod maskama.

-Koliko je čeljadi na Osojniku? – htjeli bismo znati.

Koliko nas ima!

-Iza rata nitko nije odselio. Nismo daleko od Grada i ako se napravi spoj s mostom, bit ćemo prvo predgrađe. Kao Babin kuk – objašnjava Mladen koji, kao i ostali mještani Osojnika, pozdravljaju buduću autocestu, a posebno dodatnu infrastrukturu, ali i radna mjesta što će doći s njom. Mladenov sin Dario još uvijek je tu, a na Osojnik je doveo i svoju ženu. On kaže da ga mnogi Dubrovčani pitaju iznajmljuje li tko stan na Osojniku, jer su cijene niže, a udaljenost nije velika. Mnogi se raspituju i za neki komad građevinske zemlje kako bi izgradili kuću. Za razliku od ostalih sela po Primorju ili Konavlima, na Osojniku se broj žitelja povećava. Od tih sela Osojnik se razlikuje i po broju krava, koza, ali i tovara. Njihov broj na Osojniku mjeri se u desetinama, i priča nam obitelj Đurić, mnogi samo od toga žive. Posebno veseli veliki broj tovara koji se, za razliku od Pelješca i Korčule, gdje su „izumrli“, ovdje naveliko koriste. Razlog tome je što nema većeg broja poljskih putova do baština pa je jedino prijevozno sredstvo upravo ovaj simbol Dalmacije. Zanimljivo je također i što mnogi mladi koji su ostali na Osojniku prihvaćaju ovu staru tradiciju i bez obzira što rade u Gradu, nađu vremena često i u samu zoru za seoske poslove koji su dobar izvor dodatne zarade. Osojnik je dobar potencijal za ekoturizam koji bi se u dogledno vrijeme mogao jako razviti. Pitamo mještane boje li se ulaska u EU i procedura koje će taj proces donijeti - od pečenja rakije do klanja volova.

-Ma ne – jasni su. – Prilagodit ćemo se, a kvaliteta će uvijek biti kvaliteta i imat će svoju cijenu.

Đurići su se prisjetili nekih zanimljivih crtica iz povijesti Osojnika.

Svaki brat jedan bat

-Vladao ti je tad zakon sela. Ako bi netko ukrao kokoš, okitili bi ga perjem i vodili kroz cijelo selo da se zna što je napravio, a potom bi ga dislocirali na kraj sela (Prodanovići). Pred crkvom bi počinitelja raznih nepodopština kažnjavali udarcem, a to se zvalo „Svaki brat jedan bat“ – pripovijedaju nam ovi Sočani i Salačke.

Bez obzira što se na Osojniku dobro živi, a za što je, kako tvrdi Mladen, ponajviše zaslužna bivša gradonačelnica Šuica, njega ipak jedna stvar jako muči. To je najava da će na ulazu u Osojnik biti reciklažno dvorište za građevni otpad.

-Ogorčeni smo zbog toga. To je na samom ulazu u Osojnik nedaleko od kuća i kada se bude stvarala prašina, bit će teško živjet. Ružno je i vidjet, ali najveći je problem što se kamena prašina, kao i ona azbestna, ne može iskašljati. Zašto bi netko na tom mjestu gradio reciklažno dvorište da narušava zdravlje ljudi – ljut je Mladen koji kaže da će poduzeti sve što je u njegovoj moći da se na to mjesto ne dovozi otpad.

Koliko je ogorčen dokazuje i to što nas je odveo na lokaciju prema granici s BiH gdje bi, prema njegovim riječima, odlagalište (ili reciklaža) građevnog otpada puno bolje pristajalo, nego na ulazu u selo. Vraćamo se vedrijim temama. U gostionici usred sela počeo je bal pod maskama na kojemu pleše i staro i mlado. Pozitivna energija ljudi pod maskama zrači po cijeloj prostoriji. Dario nam je rekao da će se na Osojniku uskoro osnovati kulturno-umjetničko društvo u kojem bi, među ostalim, stariji koji znaju balat linđo učili one mlađe. Prema onome kako svi plešu, učiteljima to neće biti teško. Veseli ova slika sela Osojnika koji, za razliku od mnogih, ne umire, već napreduje i brojem stanovnika i sadržajem. Kasno je nedjeljno poslijepodne, vraćamo se prema Gradu. Zubato sunce koje se sprema na počinak, mada je nisko i jedva se nazire kroz oblake, punim svojim sjajem rasvjetljava Osojnik. Po uskim osojničkim ulicama omeđenim davno napravljenim suhozidima nema doslovno nikoga. Sada, nakon nekoliko sati boravka u ovom selu, znamo da to nije istina i da ta slika laže.

Maro Marušić