Dobri običaji poslovanja iz devedesetih godina preživjeli su takvi kakvi su bili skoro  dvadeset godina. Krađa, obezvrjeđivanje firmi, tjeranje u stečaj zbog komada zemlje ili nekakve druge nekretnine, jednako je kao i u prvim godinama države, kad mangupima nije smetao ni rat, ni poraće, a najmanje domoljublje, naprotiv, dobro im je došlo sve to. Danas dvadesetak godina poslije, svi koji su se istraživačkim novinarstvom bavili tad, vide da vrijeme pretežite vladavine HDZ-a, uz onaj jedan mandat Račana i koalicije, ni na koji način nije razvilo državu kakvu su svi željeli. U silnoj tranziciji nije se maklo od početka tranzicije. Danas su u policiji završila dvojica direktora Đakovčanke. To je ona velika mlinarska firma u kojoj su pronevjerili silne tisuće tona seljačkog žita, a platili ništa i seljacima ostali dužni tridesetak milijuna kuna i usput voze u stečaj.

Pitanje glasi: kako usred žitne Slavonije može propasti mlinarska industrija? Može, može kad se vrijedne ruke slože. Bilo bi dobro početi raditi na kriminalno stranačkoj strukturi. Istražiti tko su ljudi koji firme vode u propast stečaj, ako ništa drugo, barem po stranačkoj pripadnosti. Uvjeren sam da bi došlo do zanimljivih rezultata koje bi ljudima trebalo prezentirati u prigodno vrijeme, na primjer, pred parlamentarne izbore. Možda bi konačno shvatili da ne moraju uvijek glasovati za lupeže, što izgleda redovito prakticiraju. 

Neki dan objavljena je prodaja Dalmacijavina za cijelu 1 kunu. Sretni dobitnik uz vinarski biznis dobiva i poprilični dug. Kad je objavljeno da je Dalmacijavino dužno ravno stotinu milijuna eura, ili 736 milijuna kuna, trebalo je triput čitati. Kako je moguće da poznata vinarska kuća u relativno kratkom vremenu nakupi tolike stotine milijuna duga. U redu, za otegotnu okolnost treba uzeti da je tamo jedno vrijeme predsjednik upravnog odbora bio dični hadezeovac Marin Mileta, zvali su ga Tuljan, ali ni taj poznati stručnjak u Dubrovniku poznat po predsjednikovanju upravnim odborom Atlantske plovidbe, kakav god  bio, nije mogao napraviti toliku štetu. Bilo je tu još junaka, vjerojatno i pokoji nagrađivani menadžer s prezimenom koje počinje s K. Sad se došlo dotle da se prodaje za 1 kunu, ali bez vrijednog zemljišta koje je, uostalom, i bilo razlog izvlačenja novca, uništavanja i na kraju vraćanja ispuhane vreće u skladište Fonda za privatizaciju. Sjećate se, to je onaj fond koji je još u vrijeme Polančeca trebao biti likvidiran, ali eno, živi su zdravi i još prodaju državne leševe. Tko god želi, nije skupo.   
     Za utjehu nešto se ipak počelo događati. Svako malo netko završi u zatvoru i to je velika novost za državu u kojoj skoro dvadeset godina uopće nije procesuiran gospodarski kriminal. Stvari su bile postavljene baš prigodno - s jedne strane lopovi, a svi koji su sumnjali, u najmanju ruku bili su neprijatelji, jalnuški diletanti, jugonostalgičari, stoka sitnog zuba i ostali. Bilo bi lijepo povjerovati da ovo sada nije samo demontaža hadezeovaca montiranih u uprave od strane Sanadera, barba Luke i pripadajuće ekipe, nego stvarno neki novi početak jedne male normalne države u kojoj ima mjesta za  život.

Kako stvari zasad stoje, nacija frustracije liječi u pritvor preko TV-a prateći direktore, skoro svakog dana po nekoliko komada. Materijala ima i bit će ga još za nekoliko, možda najviše šest mjeseci, ali ni to ne može dovijeka. Postat će dosadno. Dobro, ljudi, od čega ćemo živjeti?