Događaju se nevjerojatne promjene. Jedna i jedina stranka HDZ počela se odricati svojih istaknutih članova već i na spomen kriminala. Tako su koprivničko križevački- hadezeovci, čim se njihov vrli član Damir Polančec našao u istrazi USKOK-a, spremno izjavili kako im isti, ako je umočen u kriminal, uopće ne treba. Istoga dana, i ministar poznat po dobrovoljnom cijepljenju rizičnim cjepivom, Darko Milinović, spremno je izjavio kako nema milosti ni prema kome tko se bavio kriminalom. Dok niže rangirani žustro hvataju vodeća mjesta u purifikaciji stranke, šefica Jadranka Kosor diskretno se smješka i šuti.

Nije trebalo niti dvadeset godina. Što se to događa s vladajućima da su krenuli u bratoubilački rat? Je li to odlazak jednog i jedinog premijera, toliko oslabio i dezorijentirao stranku da više i ne vidi gdje su neprijatelji? Nekad nije bilo tako. Sjetimo se idiličnih devedesetih kad je jedinstvo, sklad i jednoumlje, remetila samo šačica od jedno tridesetak prodanih hulja u dvije tri redakcije. Čim bi spomenuli nekog državnog direktora ili ministra u neprimjerenom kontekstu lopovštine, iste večeri spomenuti bi se nekim čudom našao u središnjim emisijama državne televizije, ali ne da bi progovorio nešto o optužbama, nego divanio o svojima dostignućima na raznim poljima društvenog života i rada. Za kompenzaciju nekoliko milijuna gledatelja dobilo bi priliku vidjeti o kakvom je značajnom čovjeku i stručnjaku je riječ. Koga god bismo spomenuli u neprimjerenom kontekstu, ukazao bi se u 19 i 30 sati pred cijelom nacijom, kako bi se iznijela prava istina. Moji dragi mlađi kolege niti ne znaju da je u stara dobra vremena Stranka na čelu s Vođom, nepoželjnim novinarima zabranila pristup redovitim mjesečnim konferencijama za novinare, a kamoli da  bi komentirali što hulje pišu, ili nedajbože  iz svojih redova izbacivali odličnike zato što su nešto ukrali.

Ni dvadesetak godina poslije, Damir Polančec, glumeći posrnulog borca protiv i kriminala kojemu neki moćni pokušavaju upakirati kriminal, našao se u nezamislivoj situaciji da se brani. Što se tu ima braniti netko tko je ekstrakt kontinuiranog demokratskog procesa koji je doveo zemlju tu gdje jest? Teško je i zamisliti tko će biti sljedeći. Kalmeta. Ili je možda preživio atomski udar. Barba Luka kojega ima u svemu, od željezničkih šina do snimanja propagandnih spotova za televiziju? Ili je možda i on već preživio najteže? Bilo kako, nije dobro. Što će se dogoditi s povijesnom strankom? Hoće li Jadranka na koncu ostati sama?

Dok se čeka, skuplja se reprezentacija u remetinečkom pritvoru. Još malo pa će ih biti više u Remetincu, nego u upravi Podravke u Koprivnici. Mora biti da je upravitelj silno ponosan što je na jednom mjestu okupio toliko uglednih i školovanih ljudi. Pa već mu je bilo dosta onih što džepare, krijumčare cigarete, ili još gore, tuku žene. Još lani u Remetincu bilo je najviše kućnih nasilnika, do sto pedeset, ali situacija se mijenja nabolje. Umjesto tih sirovina, konačno glavni uglađeni, civilizirani ljudi. Ali to ne mora biti sve, uskoro bi moglo biti još uglednije. Među nama, sumnjivo mi je što se naš premijer, nakon što su ga izbacili iz voljene stranke, kako kaže barba Luka, koncem mjeseca neće pojaviti u Saboru. Očekuju li ga negdje drugdje?   
          

P.S. Navršilo se godinu dana otkad je omrznutog Busha zamijenio, (oprostite, zamalo sam napisao Osama Bin Laden) Barack Obama. Već je dobio i Nobelovu nagradu za mir. Ako gledamo samo na dolare, kako smo i naučili, novi predsjednik za cijelih 150 milijardi dolara pojačao je vojni proračun u odnosu na prethodnika, tako da sada troši sedamsto i nešto malo više milijardi godišnje. Nije mir jeftin.