Upravo sam proveo ugodan vikend u zaleđu Splita, skoro da ‘kamenom možete dobaciti’ do tog mjesta s vrha Mosora. Razlog mom posjetu nije bila šetnja vrletima tog kraja ili degustacija najnovijeg planinskog čaja, nego posjeta prijateljima koje dugo nisam vidio. Prije šest godina oni su spakirali svoje stvari i pozdravili se s Hrvatskom u potrazi za novim životom na Novom Zelandu. Postali su hrvatska dijaspora, jedni od mnogih koji su napustili domovinu kako bi počeli iznova u Oceaniji. Dok su ‘’dolje ispod’’ punim plućima živjeli jedan ugodan život, došlo je i vrijeme da razmisle o svojoj budućnosti i ono što je još važnije, ‘gdje’ će ona biti. Njihovo srce osjeća zov domovine i izgleda da će se sa svojom malom djecom u sljedećih nekoliko godina najvjerojatnije vratiti. Možete samo pretpostaviti koliko smo toga nadoknadili i popričali nakon šest proteklih godina. Zanimali su me njihovi dojmove o zemlji koju su ostavili za sobom. Uvijek je zanimljivo poslušati priče ljudi iz dijaspore.

Ravnoteža
Zašto bi se netko uopće htio vratiti natrag u Hrvatsku? Nemojte me pogrešno shvatiti, ne pitam to u negativnom smislu, daleko od toga, jednostavno me općenito zanimalo što im je nedostajalo i što je to što ih vuče domovini. Budimo iskreni, više je onih koji napuštaju Hrvatsku svake godine nego onih koji se u nju vraćaju. Statistike govore same za sebe. Nakon nekoliko trenutaka što mu je trebalo da pribere svoje misli, moj prijatelj mi je odgovorio: ‘’Za mene postoje dva razloga; prvi je što postoji ravnoteža između bogatstva i stresa. Koliko stresa može podnijeti jedna osoba, po kojoj cijeni i koliko dugo, to je dvojba između fizičkog i emocionalnog bića’’. Savršeno sam ga razumio što mi je htio reći. Jedan od razloga zašto sam napustio London bila je brzina života. Po mom mišljenju, radi se o ravnoteži između vašeg standarda i vaše kvalitete života. Iskreno govoreći, moj je standard u Londonu bio puno veći, ali s druge strane, kvaliteta mog života je bila niža. Trebate odlučiti što želite od života. Ja sam odabrao kvalitetu, a ne standard. Naravno, s porastom standarda, kao što je to slučaj s Hrvatskom u proteklih nekoliko godina, kvaliteta života pada. Upravo su taj odnos uspona i padova na svojoj koži osjetili i moji prijatelji. Zapravo su čak i komentirali da im ljudi sada izgledaju manje sretni nego što su to bili kad su oni napustili Hrvatsku. Gledajući na stvari iz drugačijeg kuta, upitao sam ih što će im nedostajati s Novog Zelanda i što bi htjeli ponijeti sa sobom iz druge ‘’usvojene’’ kulture. Odgovor sam dobio odmah – ‘’čvrsti i nekorumpirani pravni sustav’’.Nekako sam i očekivao da ću dobiti ovakav odgovor. Upravo su proveli šest godina živeći u društvu koje ima stroga pravila i propise i što je još važnije, zakone koji se poštuju i provode. Jedna zemlja može donijeti zakona koliko god hoće, ali ako se oni ne provode i ne poštuju, onda je sve to samo gubitak vremena. Mora postojati razlog uspješnosti Hrvata dok žive i rade u inozemstvu!

Ambicija je loša riječ
U stranim zemljama Hrvate smatraju vrlo radišnim građanima koji poštuju zakone - pogledajte samo koliko brodarskih
kompanija zapošljava Hrvate kao svoju posadu. Zašto se onda upravo ti isti Hrvati moraju toliko boriti za život u svojoj zemlji? Nakon mnogo razmišljanja i češkanja po glavi, odgovor je bio – sustav u kojem ovi ljudi žive. Moj prijatelj je došao do drugog zaključka i to je bilo za pohvalu. Kaže, ako se zaposlenik dodatno potrudi, onda će to njegov poslodavac pozdraviti i nagraditi. Ovdje isto takvo ponašanje dovodi do ignoriranja radnika ili čak njihovog ismijavanja. Ili u najgorem slučaju, poslodavac može biti sumnjičav prema radniku pa postavlja si pitanje ‘’zašto sad ovaj toliko radi’’ misleći da kuje planove kako bi mu preuzeo posao. Ambicija je ovdje gotovo loša riječ; povezuje se s nekim tko se bori kako bi dobio nešto što želi ne obazirući se pritom na svoje okruženje. Ja na sve to ne gledam tako - ako ne idete prema naprijed, onda se vraćate unatrag. Je li sustav čovjekov najgori neprijatelj? Naravno, sustav je proizvod ljudi koji u njemu žive. Prije nekoliko godina jedan prijatelj me odvezao do Slovenije i kad smo trebali prijeći granicu, zavezao je pojas. Kad smo se vraćali kući odmah po ulasku u Hrvatsku, on je odvezao pojas. To me zbunilo. Misli li da su hrvatske ceste sigurnije nego slovenske? ‘’Sad smo doma, tko će nas ovdje zaustaviti!’’- bio je njegov nelogični odgovor. Zašto on poštuje zakone u stranoj zemlji, a u svojoj ne? To nikad nisam razumio i vjerojatno nikad ni neću. U skoroj budućnosti moji prijatelji će se konačno vratiti i nadam se da njihova snaga volje za promjenama neće posustati pred zaglušenim ušima, ‘daviteljskom’ birokracijom ili uskogrudnom vlašću.