Damjan Vicelić dobro se sjeća vremena kada je u Imoticu došla struja. Iz vojske je došao 26. srpnja 1961. i odmah se, kaže, prihvatio rada oko trafostanice, uzemljenja, iskopavanja za stupove dalekovoda... Imotica je struju dobila 27. siječnja 1962. godine, a prvo što su u kući uključili bile su po dvije-tri sijalice jer nije bilo radija ni televizora

Prvo je dobilo vodu, danas ima najviše ovaca, a dalo je najviše visokoobrazovanih zadnjih desetljeća u Dubrovačkom primorju. Selo koje se ovim može podičiti jest Imotica, na samoj granici s Bosnom i Hercegovinom. Do Neuma je petnaestak minuta vožnje, do Dubrovnika sat i pol. Tako je i Damjan Vicelić cijeli svoj radni vijek proveo u bližem gradu, gdje je i danas njihova najbliža butiga. Cijene u Neumu nisu više povoljne kao nekada jer se u Dubrovniku pojavio cijeli niz trgovačkih centara, ali zbog blizine, Primorci su mu još uvijek česti gosti i mušterije.

KAKO JE NESTALA ŠKOLA

Pored doktora medicine Andra Vlahušića koji je nekada bio ministar zdravstva, a danas je gradonačelnik Dubrovnika, Imotica je dala doktora znanosti, doktora elektronike, inženjere, ekonomiste i pravnike, a mjesto nije oskudijevalo u vrijednoj čeljadi koja je ostala na zemlji i od zemlje prehranila familiju. Selo je uređeno, cesta ima novi sloj asfalta, a ispred Damjanove kuće graste s raznobojnim cvijećem žele nam dobrodošlicu. Iako je udovac 11 godina, nedostatak ženske ruke u njegovoj se kući ne vidi. Pomogne mu kći, nevjeste, a i on sam voli da mu je sve uredno i čisto.

- Bilo je u ono vrijeme nezgodno, ali je dobro bilo što je bilo dosta djece – sjeća se svog djetinjstva gospar Damjan. – Svugdje je bilo kolo... Pamtim rat i poratno doba, ali bilo je veselja, mladosti, a gdje nema mladosti, nema ni veselja. Bila je škola tu, i učiteljica Sofija Dragojević, Korčulanka, a najprije me učila Ljube Božinović iz Topologa. Poslije je došla jedna Zagrepčanka, došla je kao cura i jako je dobra bila, neka Nada Remec. Ostala je 4-5 godina, pa su došli neki učitelji, i na kraju, kako se broj djece smanjio, nije bilo više nijednoga. Bilo je to pedeset i koje kada je škola u nas prestala s radom. Onda se išlo u Topolo, u osam razreda, a onda se prešlo u Smokovljane.

ONI IMALI, KAŠTELI NISU

Imotica je danas najjače selo po broju ovaca - ima ih oko 300. Taj broj je smiješan prema onom nekadašnjem, kada je samo Damjanova obitelj držala njih 80. Bilo je obitelji koje su same držale i po 120 ovaca. I koza je bilo puno, volova, krava, mazgi, konja i kobila... Svega je bilo puno, kaže gospar Damjan, koji je cijeli radni vijek proveo radeći najprije kao skladištar, pa šef nabave u Hotelu 'Neum'. Već godine 1988. selo je dobilo vodu, i to zahvaljujući suradnji s Općinom Neum gdje su se i priključili na vodovod.

- Bio je onda pokojni Đuro Mišković, pa smo on, ja i Nikola Tolja išli pregovarati, a pomogla je i Općina Dubrovnik. Sve su mjesne zajednice potpisale svoju suglasnost, a sami smo iskopali 2000 metara za cijevi. Sjećam se da je krampom udarao i doktor Vlahušić – kaže Damjan Vicelić, kojemu su Vlahušići susjedi. - Svatko je udarao, računali smo, oko 40 radnih dana, a radni dan smo računali da traje 10 sati. Po vodu smo prije vodovoda znali ići na topolsko polje ili u Hercegovinu na Blace. Kad je došla u kuće, jako nam je olakšala život – sjeća se naš sugovornik. - Kad su došli u desetom mjesecu 1991. naši vojnici u Imoticu, pitao me jedan Splićanin iz Kaštela gdje bi mogao poći u wc. Govorim ja, 'evo vam ga tu'. Govori on meni, 'a odakle vam je ova voda, iz gustijerne ili iz vodovoda?' Govorim ja – 'iz vodovoda'. 'Ma je li', kaže on, a još kad sam mu rekao da imamo i telefon, koji smo dobili godinu prije nego vodu, ostao je otvorenih usta... On kod Splita u Kaštelima tada nije imao ni vodu ni telefon – smije se gospar Damjan. – Velika je to važnost kad se možeš tuširat kad te volja...

Malo smo i prošetali kroz selo, koje je oko podneva bilo pusto i tiho. Ubrali smo smokvu i posjetili Damjanov podrum gdje se upravo pravi vino. Oko baštine i svih poslova pomognu mu sinovi Tonči i Miho. Tonči je direktor banke u Dubrovniku, a Miho zapovjednik na 'Topiću'. Kći Ružica živi u Dubrovniku. Njih troje podarili su mu sedmoro unučadi. To su Marko, Marijeta, Lioni, Demian, Dominik, Dora i Lucija. Za blagdane, ali često i vikendom okupe se u Imotici, tako da je Damjan, koji je 27. rujna napunio 70 godina, rijetko sam.

U dobrom je zdravlju, a vitalnim ga drži rad. U baštini uzgaja povrće i voće za svoje i potrebe obitelji. Nikada nije poželio ostaviti svoju Imoticu. Obišao je svijet – od Australije do velikog dijela Europe - ali ga ništa u svijetu nije toliko privuklo da bi ostavio svoj dom.

- Mnogi su ljudi pošli, ali ja ne žalim što nisam – kaže.

POVRATAK NA OGNJIŠTA

Dobro se sjeća i vremena kada je u Imoticu došla struja. Iz vojske je došao 26. srpnja 1961. i odmah se, kaže, prihvatio rada oko trafostanice, uzemljenja, iskopavanja za stupove dalekovoda... Imotica je struju dobila 27. siječnja 1962. godine, a prvo što su u kući uključili bile su po dvije-tri sijalice jer nije bilo drugog, ni radija ni televizora. Odmah su dobili i javnu rasvjetu s 12-13 vanjskih žarulja.

- Velika je to prednost bila u ta doba. Počeli su se uzimati frižideri pa se počela radija nabavljat, a kad je došla voda, i veš-mašine – kazuje Damjan.

Prezimena u Imotici, čiji je svetac zaštitnik sveti Mihovil, su Vicelić, Vlahušić, Radić, Mišković, Tolja, Matić, Stanković, Vodopić, Rajić, Butigan i Vatović. Djece ima – samo u njegovih susjeda, u Miškovića, petoro ih je od dva brata. Kuća Vicelića jedna je od najstarijih – ona u kojoj se gospar Damjan rodio, a i danas živi, datira iz 1775. godine. Crkvica svetog Mihovila datira od prije 14. stoljeća. U vrijeme kada je on išao u školu, nastava se održavala u zgradi koju zovu Stranj. Danas je najbliža škola u Smokovljanima. Kroz godine se puno toga u Dubrovačkom primorju promijenilo. Nema više vršidbe, sabiranja lovore, rada na klačini, branja duhana, tek nešto oranja i malo stočarenja. Vremena su se promijenila, ali Primorje neće izumrijeti. Ono živi u svojoj djeci. Mnogi su pošli u gradove, ali život u podstanarstvu i u današnjoj skupoći nije lak. Obećavajući zato zvuče riječi da se sve više mladih obitelji iz gradova vraća na ognjišta svojih djedova...

Tekst i foto Dube Marjanović i Miho Dender