...“Danče su nam pravi raj“... jedan je od navijačkih stihova Vaterpolskog kluba Jug koji pjevaju svi njegovi navijači. Većini od njih Danče prestaju biti rajem nakon završetka utakmice, ali za onaj manji dio navijačke populacije Juga koji se kupa u uvali u kojoj je ovaj klub i osnovan, Danče su raj barem cijelo ljeto te dio proljeća i jeseni, a za neke i 365 dana. I tako već 90 godina. Upravo se ove godine navršava 90. rođendan Republike Danče, „države“ koja ima svoj grb, zastavu, statut i, naravno, svoje stanovnike - Dančare. Titulu Dančara nije lako dobiti. Iz godine u godinu, često i desetljeća, morate redovito dolaziti na ovo kupalište da biste postali Dančar. I povrh svega, morate osjećati ono nešto što vas privlači, a to je duša ovog kupališta. Na Dančama se kupaju pretežno domaći ljudi koji se međusobno poznaju dugi niz godina. Ne biste vjerovali, ali uopće nije lako pronaći Dančara (pogotovo starijeg) koji će vam nešto ispričati o Dančama. Upravo to dugo poznanstvo i „strah“ da se ne preskoči nešto bitno (a sve je bitno) i neka osoba koja je stvarala povijest Republike, koči Dančare u njihovu pripovijedanju.
-Ma nismo vam mi kompetentni, mi se samo tu kupamo (neki i pedesetak godina op.a.), treba pitati ovoga, onoga -  reći će izbjegavajući odgovor pa će potom zaključiti: Reportaža nije dobra forma za opisati Danče. Trebalo bi sve dobro sistematizirati i napraviti u najmanju ruku - monografiju.
-Ili možda ipak enciklopediju – dometnemo razočarani što nećemo odgonetnuti dio dančarskih zanimljivosti.

MOŽDA BI IPAK TREBALO NAPISATI ENCIKLOPEDIJU
Lukša Lucijanović, poznati turistički djelatnik, ali i kako on kaže, Dančar prije svega, ipak će ispričati neke zanimljivosti koje su se odvijale na tom kupalištu po završetku Drugoga svjetskoga rata.
-E, kad se toga sjetim – sjetno će gospar Lukša, nisu tada Danče bile betonirane kao danas, osim muške i ženske kabine. Muška kabina je bila veća, a vidljiva je i danas, dok je na mjestu ženske kabine danas kafić (ili kako je Dančari zovu; Adova betula op. a.).
Priča Lukša kako su Danče prštale od veselja, igrači Juga bi trenirali, momci i djevojke se upoznavali, a i mnogi od njih su na kraju završili u braku. Pohvalio se i jednim građevinskim zahvatom koji, nažalost, danas nije vidljiv jer je stradao u jakoj lebićadi prije 12 godina.
-Brat i ja nalili smo jednu stijenu betonom koja je dobila ime Start, a bila je udaljena točno 50 metara od ulaska u more. Služila je igračima Juga za plivačke treninge, a sjećam se da je bilo i problema tijekom same gradnje koja je potrajala nekoliko dana – prisjeća se Lukša.
Ipak je bio nagrađen od strane Juga za svoj trud. Dobio je boju za opiturati barku! Nešto kasnije, dobar dio Danača se betonizirao, no posebno se pazilo da se ostavi mjesta za nogomet na male barice koji se igrao bos, a često bi zbog ekstremnih uvjeta bilo - i krvi. Publika bi uživala u potezima od kojih se neki ostali u trajnom sjećanju aktera. Nogomet se zadržao do današnjih dana (i sve što ide uz ovaj ekstremni sport), i ne samo to, već je evoluirao u pravi turnir. Naime, Vaterpolo udruga Danče (www.dance.hr) ove je godine organizirala prve Dančarske igre (koje još uvijek nisu završile), natjecanja u raznim sportovima, među kojima se našao i nogomet. Organizator turnira i član Udruge Mark Rilović kaže da se prijavilo 16 ekipa.

EKSTREMNI SPORT
-Interes je velik i nadamo se da će ovaj turnir, kao i Dančarske igre, postati tradicionalne – kaže Mark.
A zasigurno hoće, jer turnir prati mnogobrojna publika koja komentira poteze, ali i ozljede aktera, posebice žuljeve koji su sastavni dio svake utakmice, a ni paljenje bengalki joj nije strano. Tajnik Udruge Andrija Martić zadovoljan je organizacijom plivačkog maratona u spomen na Đura Kolića, istinskog Dančara, koji je, nažalost, preminuo prošle godine, a koji je i u poznim godinama svakodnevno plivao uvalom Danče. Andrija i Mark cijeli se svoj život kupaju na Dančama. Pitali smo ih što ih to toliko privlači.
-Ljudi, karte, sport, odnosno aktivno kupanje, ne ležanje i bućkanje – odgovaraju.
Postoji i izraz za te njihove aktivnosti – dančarenje. Popije se i koja piva, gemišt, a često se i zagradela. Dančarenje ne bi bilo potpuno bez jedne stvari, a to je zvonjava s obližnje Crkve Marije od Milosti, iako je svi znaju kao Gospu od Danača. Ako se bilo kada odlučite za kupanje na Dančama, teško da nećete čuti časne sestre kako zvonjenjem pozdravljaju brodove koji prolaze mimo Danača. Časna sestra Katica Dabo ispričat će nam neke zanimljivosti o Dančama koje su možda manje poznate javnosti.
-Na Dančama su za vrijeme Dubrovačke Republike bili lazareti i to puno prije nego na Pločama. Tu su najviše boravili okuženi koji nisu smjeli napuštati lazarete kako ne bi prenijeli zarazu. Zbog tisuća ljudi koji su umirali na Dančama, Senat je donio odluku da se podigne Crkva Marije od Milosti kako bi ti ljudi umirali dostojanstveno. Svećenik i posluga bili su na usluzi umirućima – priča Katica kako je podignuta ova crkva.

VIŠE OD TRADICIJE
Zid s vratima (koja su bila zaključana, pogotovo navečer) i prozorima u parku Gradac koji je izgrađen 1466., a još uvijek je odlično očuvan, bila je granica koju okuženi nisu smjeli prijeći. Ako bi se pak to dogodilo, bili su vješani na hridi nasuprot Lovrijenca koju i dan-danas zovu Vješalima. Danas su Vješala izgubila prvotnu funkciju i „žive“ samo preko djelatnika Sanitata koji vam za brisače mogu objesiti kaznu za parking. Dumne na Dančama spominju se u dokumentima Republike od 1644. , ali postoje indicije da su tu bile i u vrijeme lazareta, od 15. stoljeća. Jedno je sigurno, ostale su na hridi Danača nakon prestanka funkcije lazareta. Iz tog doba, pripovijeda Katica, spominje se pozdravljanje brodova.
-Brodovi su isplovljavali iz Gruža. Prvo su ih pozdravljali iz Crkve sv. Nikole, zaštitnika pomoraca, potom iz Crkve sv. Vlaha na Gorici i naposljetku - na Dančama. I tako je pozdravljanje svih brodova koje prolaze kraj Danača ostalo do danas – kaže časna sestra.
Međutim, pomorcima je zvonjava puno značajnija od same tradicije. Pomorci iz svih zemalja svijeta često posjećuju dumne na Dančama i zahvaljuju se na molitvi.
-Jako im to znači da netko misli na njih kad su daleko od kopna, obitelji – iskreno će Katica. – Mnogi su nam pomorci ispričali neke čudne situacije s broda koje su prošle bez ikakvih posljedica, a za to su zahvalni Gospi od Danača. Jedan kapetan nam je ispričao kako je jedan njegov član posade pao s visine od 15 metara i pritom se nije ni ogrebao.
Zvonjava je nekoliko desetljeća bila slabija za nekoliko desetaka decibela, jer je Austrija u ono vrijeme uzela jedno zvono kako bi napravila top. Dubrovački pomorci su 1969. financirali postavljanje novog zvona. Kapetan Zubčić je ispričao sestri Katici jednu zgodu s njegova putovanja brodom Zagreb.
-Kad je prvi put trebao otploviti rt Horn, bojao se njegovih ćudi o kojima su mu pričali svi pomorci koji su tuda plovili. Molio se Gospi od Danača da sve prođe u redu. Kada su došli blizu rta Horn, čekali su da počne delumbija koja nikako nije počinjala. Na kraju su prošli Horn po bonaci.
Stvarno bi se o zanimljivostima s Danača mogla napisati enciklopedija, a ne mala novinarska reportaža. Tko zna koje sve priče krije ova stjenovita uvala. Možda se i Magellan molio dančarskoj Gospi koja mu je od cijelog prevrtljivog Pacifika napravila maslinovo ulje? Što na kraju reći osim da se zaista mora i dančariti i ploviti. To je, uostalom, neraskidiva spona ove hridi i mora koje je oplakuje.

Maro Marušić